Jednom si me pitao zašto
te volim...
Nije bilo bitno, jer oči su
govorile umjesto riječi,
zagrljeni smo koračali stazom
za koju su rekli da je previše i za
jednog od nas.
Učio si me plesati dok sam ti stajala
na vrhovima cipela i smijala se
kada bi zajedno padali u pjenušavu
opijenost.
Ne boj se – govorio si, dok sam
hodala po rubu starih ruševina,
gledala sam stazu u tvojim očima
i nije me bilo strah ponora
jer letjeli smo.
I sada, dok isprepletenih prstiju
dotičemo sunce,
sada kad je naš put dovoljno širok
da se možemo odmaknuti jedan od drugog,
pustiti da nam ispod ruku protiče duga,
a opet se stopiti u jednu sjenu, biti dan u noći,
svjetlo u mraku...sada ti mogu reći
zašto te volim....
Zato.
Jer ne mogu zamisliti da bi moglo biti drugačije.
Post je objavljen 11.12.2007. u 18:05 sati.