Pitali me važno pitanje. A evo što odgovaram, uz rizik da se odmaknem od praktičnosti i zaronim u apstrakciju. Ali, razumjevanje ljubavi ima izravne posljedice na naše odnose, a zatim kroz to na zajednice, a zatim kroz to na svijet.
Evo.
Ljubav je doživljaj božanskog.
Ljudi se često pitaju gdje je Bog/inja? Dok ne dođete u stanje da ju vidite očima, izgleda kao da je nema. A kada tamo – svi mi, cijelog života osjećamo njenu prisutnost onda kad volimo. Naš duh/tijelo sustav (i tijelo, i duh i sve, ravnopravno) je receptor za božansko. Ne u dijelovima, već u cjelini. Kad taj “receptor” osjeti božansko, mi osjećamo ljubav. I naravno, ima receptora razne osjetljivosti… I onih koji ne rade kako valja… No to je druga priča.
Dakle, za mene, ljubav nije samo osjećaj prema nekome, a posebice ne samo tjelesna reakcija. Još jednom - ljubav je zapažanje božanskog.
Nadam se da će ovo pomoći, ako ne u doživljaju, onda u razumijevanju…
Kad nekog volite, morate mu biti do beskonačnosti zahvalni što je kroz njega/nju do vas došlo ono što inače ne vidite i ne osjećate. Zapazite suprotnost s voli-boli psihologijom. U njoj postoji “objekt vaše ljubavi” koji odmah, po definiciji, pripada vama. I ako taj objekt makar samo usmjeri pozornost negdje drugdje, hop, evo ljubomore.
Moje, moja, moj… to ne pripada ljubavi, već voli-boli osjećaju.
Ljubav, eh, kao izravan doživljaj božanskog nije sposobna za granice, niti nema potrebe, niti… sve ono o čemu smo već pisali, a što predstavlja uobičajenu predstavu o “ljubavi” među današnjim ljudima.
Post je objavljen 10.12.2007. u 21:12 sati.