Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/boric

Marketing

Nekoliko riječi

IZLAZ

Pada kišobran mladića ispred mene, ali on se ne sagiba kako bi ga podigao. Dok razmišljam da li da ja to učinim (možda nije ni zamijetio?), on se zatrese i počne gubiti ravnotežu, noge mu klecaju, bježe u jednu stranu, kao slabašne, sa sluzi prekrivene noge tek rođenog teleta. Čvrsto ga hvatam ispod ruke. Da nešto nije u redu zamijetila je i djevojka iza mene koja mu odmah savjetuje da duboko diše. Na sljedećoj tramvajskoj stanici odbija moju ponudu da ga izvedem na svježi zrak. Međutim, čim se vrata zatvore on ponovno postaje ono sluzavo, krhko tele i, da ga nisam čvršće prihvatio, skljokao bi se. Sad svi oko njega shvaćaju kako mu je doista slabo, zove ga i njegov prijatelj - stajao je malo podalje, kao da se zbog neobjašnjivog stida udaljio od svog bolesnog prijatelja - jedna žena nudi bombone s okusom metvice, treba mu šećer, možda je dijabetičar, objašnjava. I u svom tom metežu tiskanja i dovikivanja oko njega, nešto snažno zavonja. Nahrupilo je iz njegova tijela koje se još klatarilo na tramvajskim vratima odbijajući da prizna vlastiti poraz. Tek sam ga tad bolje pogledao: smrtno blijed, žućkasto-pepeljaste boje kože, prorijeđene kose, viši i znatno teži od mene, bio je neizmjerno slab i izgubljen. Na sljedećoj smo ga stanici ipak, i bez njegova pristanka, izveli van gdje se odmah stropoštao na pločnik, oko njega su se sjatile tri-četiri žene i njegov postiđeni prijatelj. Vratio sam se u tramvaj i kroz staklo zamućeno od isparavanja tijela prislonjenih uz prozore promatrao njegovo sklupčalo tijelo koje se gotovo i nije trzalo. Poslije me je slični vonj pratio tokom cijeloga dana: uvukao bi se kroz prozor, prokuljao iz nekih otvora, strujao cijelom površinom zraka – dan kišovit i pomalo sparan, s težinom koja se opire vlastitom nestajanju.

POGREŠKA

Ubrzo me zapahne zadah, gust, težak, i pomalo slatkast, onaj trulih zuba. Supruga mi očima dade do znanja da je i ona osjetila isto. Kada su zapusi učestali, počeo sam se meškoljiti, naginjati se naprijed, osvrtati se, pogledavati lijevo-desno. Bio sam uvjeren kako je riječ o muškarcu iza mene te kako se upravo on nagnuo prema meni i, ponesen radnjom filma, puhao mi u vrat. Bio sam mu spreman reći nešto za što nisam imao odvažnosti, no ta je odvažnost ionako graničila s bezobraznošću pa sam na koncu odustao. Da stvar bude gora, osumnjičeni mi je muškarac bio poznat iz viđenja. Kad je film završio i dok smo se kretali prema izlazu iz kina, iz pristojne sam ga udaljenosti strijeljao pogledom razmišljajući o svemu što mu neću reći. Iz kasnijeg sam razgovora sa suprugom doznao da sam ipak bio u zabludi: zadah nije dopirao od njega, muškarca kojeg sam ja okrivio – riječ je bila o muškarcu, decentno odjevenom, koji je sjedio s njezine desne strane, a zadah je, ponesen svojeglavim zračnim strukama klima-uređaja kružio okolo, glavinjao u zraku da bi se spustio meni za vrat lukavo me obmanuvši i u meni probudivši osjećaj odvratnosti i gnjeva prema sasvim pogrešnom čovjeku. No što bi bilo da nije bila riječ o «pogrešnom čovjeku»?

BROD

Na brod luđaka nije teško nabasati, ali puno teže ga je izbjeći jer čim ga prepoznaš već si unutra - izvana ga se zapravo i ne može prepoznati. Taj susret oči nekako najlakše podnesu – izvijanje, uvrtanje tijela, grčenje, kreveljenje, mahnito kimanje glavom, cerekanje, zamršeni ples – sve to još ima neke veze s fikcijom, izmaštanim bićima, stvorenjima koja su ipak na nekoj distanci. Međutim, tad dopre neugodan vonj, zapravo smrad čija bolna crta ide do zapuštenih tijela tih raspojasanih bića, rasplesalih nesretnika. Pred smradom se ne mogu zatvoriti kao što se pred neugodnim prizorom mogu zatvoriti oči, on i dalje prodire, zalediš disanje, obustaviš protok vanjskog svijeta u sebe, nozdrve se ne miču, dlačice u njima ne podrhtavaju, ni smrad više ne dolazi, no onda nakon nekog vremena ipak moraš popustiti, jer moraš disati, i ono što si na trenutak možda i bio zaboravio vraća se i udara još snažnije. Ubrzo nakon smrada, a zapravo i prije nego što je išta vidljivo, stiže glas, to jest glasovi. I kada kažem glas mislim na nešto lijepo i artikulirano, gotovo pijevno, nešto umno i zato me zabrine nesposobnost da imenujem raznolika dahtanja, tuljenja, skvičanja, režanja, nebrojena ponavljanja relativno smislenih skupina riječi koja se natječu s naletima smrada i prizorima mahnitanja ili nelagodne ukočenosti. Mladić s brčićima, vunene kape nabijene gotovo do očiju, u zimskoj jakni od perja maslinaste boje, u prugastim uskim hlačama i zguljenim tenisicama neprestano objašnjava kako se Vukovarskom avenijom može do Münchena, kako je on s nekim društvom tako otputovao München. Sluša ga dječak s velikim slušalicama obješenim oko vrata – nisam baš uvjeren da su zajedno, vjerojatno nasmiješena dječaka zadržava pripovjedačeva ludost variranja jednakog sadržaja – putovanja u München – ni o čemu drugom on ne priča već desetak minuta, još otkako sam ušao u tramvaj na Branimircu. Ispred pripovjedača tankih brčića sjedi muškarac koji je svoje izduženo lice zakopao u šake naslonjene na naslon sjedala pa mu se samo razabire srednje duga, slamnata kosa otežalih vlasi. On ništa ne govori, čini se da putuje sam, da mu pripovjedač nije društvo, samo preko njega besramno odašilje valove smrada svog zapuštenog tijela kamufliranog odjećom prividno sportskom i čistom. Onda se muškarac slamnate kose trzne, šake mu počnu podrhtavati, sve čvršće i čvršće stezati naslon ispred sebe, to uskoro poprati jednoličnim ljuljanjem cijelog tijela sastavljenim od niza malih drhtaja, potresa: kao da plače, ali taj je njegov plač, zapravo nečujno ridanje, toliko usitnjen da ga se jedva dade razabrati. Žena koja sjedi ispred njega ne haje za njegovu moguću tragediju i uzrok razmrvljena ridanja: ona ukočeno sjedi i u rukama prebire krunicu. Skladno odjevena žena posjeduje takav izraz lica da bi je netko mogao optužiti da je izvor patnje muškarca slamnate kose. Blijedo i mršavo lice ugaslih očiju - dugo nisam mogao zamisliti što to znači – ugasle oči – a onda sam to na ovoj ženi prepoznao. Kaput s ljubičastom maramom. I kraj njezinih čizama dvije nabrekle vrećice pune plastičnih boca. Pedeset lipa za jednu bocu. Ona crta smrada što kreće od mladića s brčićima ide i preko nje, reže je posred mozga i potom napušta, nju već napuštenu. Unutar tih petnaestak minuta vožnje to se čudnovato društvance dvaput premještalo, kako su putnici izlazili iz tramvaja i pojavljivala se nova mjesta, i sve sam više bio uvjeren kako su njih troje zajedno, možda ne od početka vožnje, ali svakako do njezina konca.

MOTKA I.

Dugom drvenom motkom starac mlati po krošnji jabuke u parku između dviju zgrada. Iznenađuje nemilosrdnost očitovanja njegove, moglo bi se reći, nezasitne pohlepe, pohlepe koja postupno izmiče nadzoru. Običnu želju za jabukama zaboravio je negdje u djetinjstvu i sad ju uzalud pokušava dozvati. Zamišljam njegove oči koje puni čas krošnja s jabukama čas praznina vedrog neba.

MOTKA II.

Ispred zgrade prene me nešto poput lepeta golubova. Pogledah uvis i na samo vrhu zgrade, na četvrtom katu, opazih kako se njiše plastična boca na konopcu privezanom za dugu motku. Izviruje iz otvorenog prozora i pomiče se kretnjom barjaka kojim zamahuje, recimo to tako, ruski vojnik pošto je upravo oslobodio Berlin, što je poznata fotografija Jevgenija Haldeja s konca Drugog svjetskog rata. Ali nema barjaka, ni svečanosti, pao je mrak, a na kraju motke je konopac s kojega visi plastična boca, vjerojatno puna vode. Nakon svakog jačeg zamaha boca ulijeće u prostor susjedne lođe i potom se vraća svom skrivenom zamahivaču. Riječ je o veoma bizarnom zalijevanju cvijeća, pomislih, ili se jedan susjed osvećuje drugom zbog nekog nerazriješenog spora? Motka zamahuje i boca još jednom kreće prema susjednoj lođi. Ruke se ne vide, kao da je motka samostalno biće, i ta ga darovana samostalnost gurka izvan granica njezina područja. Nakon nekoliko zamaha motka se uvuče u sobu, a na prozoru se ukaže jedna sijeda glava - sijeda glava Stanka Lasića, ista onakva kakva se smiješila sa stranica jučerašnjih novina. Kad moj Stanko Lasić opazi da ga gledam, nestane u dubini sobe, povuče se u društvo svoje motke i prazne plastične boce.

m.kirin

Post je objavljen 10.12.2007. u 00:01 sati.