Onih dana kad smo bili mali,
kada smo susjedu trešnje krali,
kada smo mačke za rep vukli,
a bilo je i dana kad smo se potukli.
Tih smo dana maštat znali
i snove smo jednom drugom krali;
da zajedno ćemo na putovanja duga,
zajedno ćemo ići svuda...
Djetinjstvo je prošlo, došla je mladost,
a s njom u nama rasla je radost.
Ostvarenju snova bili smo bliže,
cilj je bio tu, evo ga, stiže...
Ali jednog dana na put si otišao sam,
a to nije bilo dio sna!
Kako si mogao ostavit me tako,
bez pitanja, bez pozdrava otići lako?
Htjela sam k tebi,
ali nisu mi dali,
da taj put nije za mene,
prije mene same su znali...
I sada snove ostvarujem sama,
jer u meni neka čudna je snaga.
Predati se ne želim i neću,
na tragu sam da pronađem sreću.
Jednog dana život će me odvesti k tebi,
u čvrst zagrljaj privuć ćeš me k sebi.
I prisjetit ćemo se dana kad smo bili mali,
kada smo susjedu trešnje krali...
Ove riječi posvećujem dragom prijatelju.
Post je objavljen 21.12.2007. u 20:35 sati.