Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pantera2you

Marketing

Plavo kao naranča

Anić mi tvrdi da je opsesija stanje onoga koji je opsjednut; opsjednutost, obuzetost (idejom, mišlju), dok je ljubav definirao u više značenja. Prvo je osjećaj strastvene privrženosti, duhovna i/ili spolna privlačnost jednog bića prema drugome. Drugo, ljubljena osoba. Treće, jaki osjećaji privrženosti što ga jedni za druge osjećaju članovi iste obitelji, ili zajednice. A četvrto ide direktno i bez opisa: jaka sklonost prema čemu.

Strast. To je prolazna beštija. Ugrize te kad se ni ne nadaš i drži te čvrsto, toliko čvrsto da na mahove boli. I jednog dana…više je nema. Prošla je. Otišla. Čak ni ostavila traga na koži po kojem ćeš je prizivati u sjećanje. Ostane samo neki davni obris i tužni, ili sretni, odraz na licu koji se pojavljuje izazvan nekom sjenom sjećanja.

No, postoji bezgranična strast. Ne prema ženi, prema čovjeku, muškarcu. Nego prema blatu, travi, kopačkama, dresovima, lopti, kiši, hladnoći, porazima, pobjedama, prema jebenom sebi!!

Nogomet.

Poznavala sam jednom takvu osobu. Više puta kroz život susretala fanove, ali ne i fanatike. On je bio fanatik. Čak u dobrom smislu riječi, ako je to moguće. Sve ono što mi je bilo suludo pokušao je objasniti bez puno filozofije. Tako je dobro sjelo. Toliko dobro da nonsens prihvatiš kako „sens“.

Eh, ja, da! Čitala sam knjige, tražila rezultate u bespućima weba, postavljala pitanja. Strpljivo je odgovarao. Pronikla u taj svijet i počela osjećati…nešto… Zaista na svijetu postoji nešto što možeš bez zadrške voljeti. I još uspjeti to objasniti nekom drugom.

Naravno, kada ga upitaš zašto se naguravaju s „drugom bojom“ kad i oni samo vole svoj klub, njegov pogled i uzdah su dovoljni da shvatim kako sam previše ušla u materiju i da nikada neću to razumjeti. I tu prestajem. Nogomet je tvornica, plava krv i bezbroj zastavica zakačeno na gomilu retrovizora po gradu, vlasništvo ljudi koji nikada nisu dotakli Sjever.

Nikada u svom životu nisam nešto voljela na taj način. Tako ne. Postoji samo šačica ljudi zbog kojih bi dala sve, cijelu sebe, moje postojanje, ako treba, ali nikada nisam voljela strastveno nešto ili nekoga da ga nikad ne bih pustila, da bih prešla preko svega lošeg, i uvijek se ponovo vraćala. Nikada dovoljno ispunjena takvim osjećajem. Ne znam zašto mi se to dogodilo, ili nije dogodilo.

Sjela sam i čitala. Željela razumjeti. Smijala se iskrenostima, logici, svjesnosti koliko je bedasto to što rade, ali da ne mogu protiv sebe. Da uvijek u sebi pronalaze onog dječaka od deset godina koji oponaša što stariji rade na tribinama. Djeci to ne stoji, ali djetetu s izrazom lica odrasle osobe to još može proći.Uvijek vjerni jednom, jednoj boji, jedni drugima. Kao psi. Baš kao psi…

I samo jedne, ne tako hladne, zimske večeri shvatiš da puštaš tog nekoga da ode, u svoju strast, k svojoj ekipi gdje zaista i pripada. Puštaš ga i ne pomišljaš da nije pošteno, da je trebao izabrati nešto drugo, da bi te netko drugi tim postupkom povrijedio, da bi većina njih ostala i da bi ti morala biti ta koja bi ih otpravila kućama. Ali ne, gledaš ga kako sjeda u auto, mahneš mu i sretna si jer znaš gdje odlazi i da…da je to ono jedino što iskreno voli. Ono čega se nikada neće odreći. I ne bi trebao. Jer on više ne bi bio on.

Možda voljeti nekoga znači pustiti ga da ode…

I kada posložiš sve kockice u glavi, nađeš se kako gledaš nešto što te uopće ne zanima, nešto što..nije da nisi volio ili si mrzio...već nisi našao taj šaraf u sebi koji bi sjeo u tu maticu, baš u tu i ni u jednu drugu. Uživljavajući se u to, u jednom trenu shvatiš apsurd, kako plavo može postati narančasto, a oduvijek je bilo plavo i nikako ne može promijeniti boju? Kada plavo postane druge boje, shvatiš da je svijet otišao k vragu!

Flash backovi nogometnog igrališta, tamo negdje u podravskoj zabiti, gdje se kričavi dresovi suše na ranojutarnjoj jesenskoj magli, teren je blatan, teren sedmoligaškog kluba, na kojem kokoši kljucaju crve, ograda hrđava, mjesta su stajaća, kao nekad u Engleskoj, i sve je apsurdno jer u startu vidiš kako je stvar izmakla kontroli…oni dresovi nikada neće biti suhi. Plavo ne može postati narančasto. Ne bi smjelo… A opet jest.

I suludo se nađeš u neko doba noći na benzinskoj pumpi, gdje umorni vozači ispijaju kavu i razmišljaju o svemu samo ne o obiteljima koje su ostavili tamo negdje, a ti sjediš u društvu troje ljudi kojima je sudbina nešto nepojmljivo. On, frajer, koji se zapravo boji svega. Ni u ludom ludilu ne bi došao da se nije obrijao i otuširao. A toliko je proziran u svoj priči da u njemu vidim samo uplašenog dječaka koji se hvali svim i svačim, a nije učinio ništa i samo mu nos viri iz mišje rupe. Zapravo, i djeluje pomalo mišasto. Druga skulptura je ona, majka dvoje djeca, s osmijehom od uha do uha, prstom uvijek podiže naočale i pita se koga vraga radi tu, ali joj je zabavno i ispija onaj svoj bljutavi multivitaminski sok, ne bi li se osjećala otpornijom. Treća karikatura je lik koji je bez kompasa, usamljen, ogorčen, tužan, povrijeđen, uplašen od života i konstantno gleda negdje u pod, u mramorne pločice, loše postavljene. Nasmije se tu i tamo, ako uhvati temu i ako primijeti da ga nećemo otkriti kako nas ne sluša. I naravno, ja. Zar o sebi trebam više išta reći? O meni znate sve. Dovoljno sigurna i dovoljno nezainteresirana da samo uskočim u traperice i stavim maskaru, tek toliko da se ne uplašim kada spazim svoje oči u retrovizoru dok vozim kroz napušteni grad. Šminka neće sakriti ono što jesam. Bio je to skup života!

Odabireš uvaliti se u prazan krevet, u kojem prošle noći nisi spavao, guraš sve što ne treba rukama na pod i okrećeš se na bok jer tako lakše dišeš. Zamišljaš ruke, zglobove u svojim rukama i opet se vraćaš na isto…

Nadati se ima kod mene, od nedavno, jedno posve novo značenje. To je ono kad pogaziš svoje „nikad više“, obučeš pristojni donji veš, uz sve radnje koje mu prethode da bi se osjećala privlačno, a muškarac tu večer napušta stol i tvoje ugodno društvo da bi išao povraćati u wc. No ti svejedno ideš dalje! A ja tako volim čuti onu tvoju „dotjerati stvar do apsurda“. Zapravo, volim te, neopisivo!... svijetlo na mobitelu se ugasilo…

I ne, ovo nije još jedna priča o meni. Ovo je još jedna priča u nizu koja će stajati u onoj knjizi koju sam odavno počela pisati… Možda… Ako plavo ostane plavo.


Post je objavljen 09.12.2007. u 14:21 sati.