Tu se počinjem pitati: Da li je on pravi? Kuda ide navečer kada završi sa propovijedanjem? Kako dugo će on to izdržati? Da li je on religiozni fanatik ili bezazleni zanesenjak? On me podsjeća na ulične propovjednike u velegradovima. Također i ovdje mi pada teško i njih svrstati. On me podsjeća i na vođe sekti čija je radikalnost dojmljiva, kojih se istovremeno plašim da su sposobni i na brutalnost.
Propovijed Ivana Krstitelja
Također i njegova poruka me baca tamo i amo. Slažem se s njim kada on tako neopredijeljeno zahtijeva povratak Bogu, bez za i protiv. On ima hrabrosti čvrsto zgrabiti ugledne farizeje i saduceje. Ako pak pogledam što on pojedinačno zahtijeva, osjećam se prilično bezpomoćno i napušteno: Obraćenje? «Ne samo tako», odgovorilo bi se u Austriji na jednu takovu propovijed. Kako treba ovo obraćenje konkretno izgledati, mi to ne čujemo.
Na neki način nalazim se opet u društvu farizeja koji su se trudili ozbiljnije nego prosjek tadašnjeg društva oko Bogu-ugodne pravednosti. Što se na tome može kritizirati? Ja ne bih želio biti izjednačen sa saducejima i htio bih prije svega znati zašto neću uspjeti pred prijetećim sudom.
Meni je simpatično kako Ivan najavljuje nekoga tko ima više za reći nego on. Čini me znatiželjnim prema onome koji će krstiti vatrom i Duhom Svetim. U čemu se sastoji veća vrijednost vatrene propovijedi Isusa u odnosu na vodenu propovijed Ivana? U čemu se sastoji tzv. viša kvaliteta očekivajućeg Duha Svetoga?
Novo je nužno potrebno
Ono što mi se sviđa i također uvjerava na Ivanu jest njegova istinitost i iskrenost. On osjeća da nešto nije u redu u tradicionalno-religioznom sistemu kojega predstavljaju farizeji i saduceji. To ne donosi uvjerljive plodove. Oni su samo pobožni i imaju strahopoštovanje prema Bogu. Imaju suosjećaja i prema siromasima. Njihova milostinja je poravnala poneke nepravde njihovog vremena. Oni pak nemaju hrabrosti i dalekovidnosti da na sistemu nešto i promijene. Pokušavaju nadići sve druge svojom pravednosti. Hoće biti bolji i bolje činiti nego drugi. U jednom, vjerski učinkovitom, društvu daju velike učinke. Ivan je dio ovoga sistema, možda čak da i sam to ne vidi. On pokušava živjeti radikalnije nego svi ostali, iako osjeća da nešto nije u redu. Osjeća da je nešto novoga potrebno, ali to ne može još imenovati. Na proročki način vidi nužno potrebno novo dolaziti u Isusu.
Duh solidarnosti
Kako to novo treba izgledati, pokazuje tekst čitanja kod Izaije. On najavljuje novi duh pravednosti koji ne odlučuje prema čula-kazala i ne nastavlja ono što je do sada bilo uobičajeno, već se stavlja na stranu bespomoćnih i siromašnih, te njima donosi pravo. U Isusu se ostvaruje ovaj novi duh. On nadilazi duha natjecanja u biti-bolji i stavlja duha solidarnosti sa siromašnima na ovo mjesto.
Vizija novog društva
Tamo gdje su jaki solidarni sa slabima ne napuštaju ih tamo gdje oni ne mogu sudjelovati. Oni znaju kako je svaki opremljen drugim jakostima i da svaki ima i svoje slabosti. Tamo gdje ljudi spoznaju svoje slabosti, te stoga i svoje jakosti dijele s drugima, nastaje vizija jednog novog društva. Kako ono izgleda, kazuje nam drugi dio iz Izaijinog čitanja, tamo gdje se sprijatelji vuk i janje, panter i jare, tele i lav, krava i medvjedica. Nesumnjivo je to sve pomalo iluzorno. Ipak ova vizija nam pokazuje pravac.
Na početku trećeg tisućljeća ima mnogo toga na što možemo biti i ponosni. Čovječanstvo je pronašlo takove snage i naučilo ih koristiti o kojima se nisu usudile niti sanjati prijašnje generacije. Upravo zapadni svijet je svjestan svojih jakosti. Jaki stoje rado u iskušenju da slabe prepuste i ostave u svom vlastitom društvu, u siromašnim zemljama. Oni se brane od toga da potrebu slabih uzimaju ozbiljno i da primjećuju nepravednost, kako na lokalnom, tako i na globalnom području.
Na početku trećeg tisućljeća, sukobljeni smo sa stvarnošću koje se moramo stidjeti. Ja sam uvjeren da ćemo velike probleme našega vremena, na duži period, moći riješiti samo ako se naučimo solidarno ophoditi jedni prema drugima. K tomu pripada i dijeljenje naših jakosti sa slabima te da mi jakosti drugih, koji su nam do tada bili strani, naučimo poštivati.
Advent
Pozvani smo u Došašću na promišljanje i obraćenje. Što to znači konkretno? Trebamo li postati još pobožniji, još bolji, još marljiviji, češće ići u crkvu i darovati malo više za siromahe nego prošlih godina? U odnosu na tekst Biblije ove nedjelje, to je premalo. Došašće nas hoće voditi prema nečem novom. Prema jednoj novoj vrsti pravednosti koja ne samo da dijeli od izobilja jednih, siromašnima na drugoj strani, već pomaže slabima da dođu do svojega prava. Ako budemo svjesni svojih jakosti i istovremeno svojih slabosti te budemo spremni da dijelimo u sveopćem smislu jedni s drugima, poći ćemo, pred Boga, putem one vrste pravednosti koju je zahtijevao
iz Predigtforum der Redemptoristen
Post je objavljen 09.12.2007. u 11:44 sati.