Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/marijaaaa

Marketing

VITEZ BEZGRJEŠNE

Iako danas nije njegov spomendan nego njezin spomenimo ga, jer je njezin vitez…
Maksimilijan Kolbe!

Maksimilaijanu je zapraprvo bilo pravo ime Rajmund.
Rajmund je bio iz Poljske.
Pohađao je osnovnu školu, a poslije toga bi išao kod župnika na vjeronauk.
Bio je poslušan dječak, marljiv i uslužan.

Jedini sitni nedostatak je bio taj što mu se sviđalo zadirkivat brata.Time je uznemiravao mamu pa ga je ona jednog dana ukorila:
''O, dječače moj, ne znam što će jednog dana biti od tebe?'
Rajmund je briznuo u plač i otrčao kleknuti pred bezgrešnu.Kasnije sav u suzama je ispričao mami kako je vidio Gospu.
Djevica je u ruci držala dvije krune, bijelu i crvenu i upitala ga koju bi izabrao:
bijelu, simbol čistoće, ili crvenu, znamen mučeništva?
''Izabrao sam obje'' prošaptao je Rajmund.
Mama Marija, koja je bila vrlo pobožna, dugo ga je zbunjena promatrala.

Rajmund nije mogao zbog financijskih razloga ići dalje u školu.
Kad je jednom zbog majčine bolesti morao u ljekarnu ljekarnik ga je upitao kako to da nije u školi. Odgovorio je da ide njegov brat Franjo, jer ne mogu obadva.
Ljekarnik mu je ponudio da će ga on poučavati pa će stignuti brata Franju i moći će zajedno maturirati.
Rajmund je s oduševljenjem prihvatio prijedlog.

Jednom su Rajmund i Franjo prisustvovali svetoj misi koju je predvodio misionar.
Oduševljeno su slušali propovijed. Nakon toga je svećenik spomenuo da se otvara zavod u Lavovu za mladiće koju su osjetili Božji poziv. Oba brata osjetili su isto. Nakon dvije godine dvojbe braća su se odlučila ući u taj zavod.

Rajmund je (5.9.1911) postao otac MAKSIMILIJAN.

''Jedne noći, pod visokom temperaturom, uzastopce je zazivao Gospu i uporno tražio od bolničara da pokraj kipića Bezgrješne položi njegove naočale i sat…
Kasnije će objasniti kako je tim činom namjeravao ponuditi Djevici Mariji naočale, simbol svojih očiju, i sat – simbol svoga vremena, posvećujući tako vid i vrijeme Gospi.'' (str. 13)

Bez potrebnih sredstava započinje izdavati časopis: 'VITEZ BEZGRJEŠNE'Bio je ujedno i direktor i urednik i distributer časopisa.
Bio je izrazito sramežljiv i nije mu bilo lako kad je bio primoran tražiti pomoć od sviju. Ispričao je tako događaj kako je u jednu papirnicu ušao želeći tražiti prilog ali se zbog srama predomislio pa je samo kupio neku stvarčicu. Predbacivao je sebi zbog te slabosti što nije mogao potisnuti taj osjećaj osobnog poniženja iz ljubavi prema Bezgrješnoj.
Image Hosted by ImageShack.us
Obeshrabren, ne znajući kako podmiriti tiskarske dugove,
kleknuo je pred Gospin oltar u bazilici sv. Franje.
Kad je ustao, na oltaru je stajala omotnica.
U njoj je bio – točan iznos (!) potreban za podmirenje dugova.
Drugi broj časopisa mogao je izići u 50 000 primjeraka…


S vremenom je Maksimilijan uspio isplanirati ništa manje nego izgradnju cijelog jednog grada koji će biti posvećen Bezgrješnoj. Tako je 1927. god, pet hektara neobrađene zemlje četrdesetak km od Varšave, nedaleko od željezničke pruge, prešlo iz vlasništva kneza Ivana D.L. u ruke Bezgrješne Marije.
Kip Djevice postavljen je na golu zemlju kao prvi kamen budućeg grada koji je imao svoje ime:; NIEPOKALANOW, grad BEZGRJEŠNE. (Niepokalana – neokaljana).
Kasnije su tu niknule drvene barake.Image Hosted by ImageShack.us Nije bilo nikakve raskoši.

Kasnije je Maksimilijan svoje misionarsko djelo, neumorno radeći za Bezgrješnu, provodio i u JapanuImage Hosted by ImageShack.us

Imao je samo jedno plućno krilo, izrazito nježnu građu i neprekidno je pljuvao krv.
Kad se vratio u Poljsku nadređeni mu više nisu dopuštali da otputuje.

Došao je i rat. 1039. Gestapo upada u Marijanski grad. Kad je to rečeno Maksimilijanu on se sav naježio od straha, ali reče vrataru: ''Dobro, dobro, sine moj… Živjela Marija!'' (to je bio njihov pozdrav i kad bi samo prolazili jedan pokraj drugog, ili samo ''Marija'')
Tako je Maksimilijan Kolbe uhićen i odveden u logor. Bio je vedar i zadovoljan što će se moći približiti osobama koje drugačije ne bi upoznao. Mogao im je pružiti riječi utjehe, svjetlosti, nade i ljubavi.
Biva premješten u zloglasni logor
AUSCHWITZ.
Image Hosted by ImageShack.us
Maksimilijanova herojska ljubav prema bližnjem…Jedne večeri je ustanovljeno tijekom prozivke da je jedan zatvorenik pobjegao.Zatvorenici za kaznu ostaju bez jela i stoje 3 h na nogama. Bijedna a li željena hrana pred njima se baca u kanal.
Sljedeći dan su na nogama u stavu mirno, ponovno na prozivci pod vrelim suncem. I još uvijek bez obroka.Image Hosted by ImageShack.us
Te večeri zapovjednik obavještava da će zbog bjegunca desetorica drugih otići u smrt!Počinje pokazivati nasumice ''Ti… ti…'' Odjednom se začuje kuknjava čovjeka koji je plakao jer je imao djecu i obitelj… Ostali su u strahu, nitko nema vremena za osjećaj samilosti, svatko je uplašeno razmišljao ''Možda sam ja na redu''
Maksimilijan istupi a zapovjednik ga upita tko si ti 'Što hoćeš? Image Hosted by ImageShack.us
- Ja sam katolički svećenik. Želim stati na njegovo mjesto, jer on ima ženu i djecu.
- Ovaj na trenutak razmisli i hladno odgovori: 'U redu. Raus! Van!'

Ovi zatvorenici bivaju zbijeni u tamnicu jedan do drugoga. Ne mogu sjesti, kamoli leći. Mogli su se samo nasloniti jedan na drugoga i čekati spasonosnu smrt. Nisu im davali ni jesti. Rugali su im se: 'Osušit ćete se kao tulipani!'

Dani su prolazili u sporoj agoniji… 5…10…15…
Početkom trećeg tjedna na životu su ostala samo četvorica.
Odlučeno je da im se ubrizga smrtonosna tekućina.
Ulazi bolničar i daje in injekciju ugljične kiseline.

Maksimilijan je ostao posljednji.
Kako tvrdi svjedok Borgowiec, Maksimilijan je s molitvom na usnama pružio svoju ruku bolničaru.
Sjedeći na podu, oslonjen za zid, prignuo je glavu i izdahnuo.

Njegovo je tijelo sljedećeg dana – NA VELIKU GOSPU – spaljeno u krematoriju.
------------------------

E, ovo mi je mislim najduži post do sad.
Obično mislim kako se dugi postovi malo i nimalo čitaju.
Ali ovaj ipak neću skraćivat. Jer znam da će biti onih koji će ga pročitati do kraja.

Maksimilijan mi je osobito postao drag otkad sam ga nakratko glumila, u zatvoreničkoj odjeći (pidžama na pruge) s njegovim zatvoreničkim brojem, s čarapom na glavi (da mi prekrije kosu pa izgledam ko bez kose)…
Za moju glumu nije triba glumački talent – samo sam se pojavila na minut… jer sam sa drugim 'svecima' sudjelovala u igri pogađanja: 'Tko je tko?'
Mene su brzo pogodili.

A tamo u gradu Bezgrešne… tamo sam ostavila nešto… sve nekako u želji da odem opet jednom i provjerim… je li još tamo…





Post je objavljen 08.12.2007. u 08:36 sati.