Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/izbjeglicaizbesmisla

Marketing

ostat ce okrugli trag...


Kakav je svijet tamo?! Kakvi su gradovi, a kakvi ljudi....
Je li kao nekada, ili nas možda i dalje ne vole?! Imaju li i danas predrasude ili svi skupa postajemo liberalniji, i počinjemo se međusobno prihvaćati?! Zaboraviti nikada nitko neće...

....

Ne sjećam se rata kao takvoga, sa svim žrtvama, sa svim izgubljenim životima, sa izgubljenim obiteljima. S domovima koji su u trenutku sravnjeni sa zemljom...
Ne sjećam se suza, ni majki koje vrište za svojim sinovima. A toliko ih je bilo...
Rat će još dugo ostati teška tema, iako je toliko godina prošlo... Životi su uništeni, ljudi obilježeni... Mnogi i dalje iščekuju svoje najmilije, nadajući se da će se možda ipak odnekud pojaviti...

...

Ne sjećam se rata kao takvoga. Sve asocijacije na njega dobila sam tek kasnije. Iz novina, s televizije. U našoj se kući nikada nije pričalo o ratu. Nikada se „njih“ nije spominjalo kao neprijatelje, niti ih se nazivalo pogrdnim imenima.

Ništa vidjela nisam.
Moj jedini doticaj bio je zvuk sirene nad gradom, dok u našem starom crvenom autu jurimo negdje drugdje. Kao da i danas mogu osjetiti stiskanje palčeva, i onog malenog jastuka kojeg sam zagrlila.
Imala sam 5 godina, i znala sam da nešto ne valja, iako su mi bile neshvatljive priče o kojima su odrasli pričali...

Sve čega se sjećam nakon tog odlaska je more, plaža, makarska riva, zemljani teniski tereni uz čiju smo ogradu običavali stajati i gledati... Naravno, i onaj veliki ringišpil, i svakodnevne vožnje...

Njemu su bile 3 godine. On čak nema ni ta sjećanja koja ja imam. Ne sjeća se ni krafni s marmeladom koje smo svako jutro jeli, ni šišarki koje smo skupljali na šumskom putu...
Baš ničega.

...
Uskoro odlazim tamo, na „drugu“ stranu. Ne mrzim. Ne osuđujem. Imam toliko prijatelja koje ne bi mijenjala, a koji nisu imali tu sreću da se rode s „ove“ strane.
Pričali smo puno puta o osjetljivim temama. Pa i o ratu. Nitko ne odobrava ono što se dogodilo, nitko nema opravdanja.
Svi smo bili maleni...I svi imaju uspomene slične mojima.

...
Može li se oprostiti nešto tako teško?! Može li se zaboraviti?!
Ne može. Ne mogu oni koji jasno znaju što se događalo, oni koji su strepili hoće li dočekati sutra. Ne mogu oprostiti oni koji su vidjeli razne strahote, oni koji su vidjeli kako majke na rukama nose beživotna tijela svojih sinova.
Shvaćam. I nemam pravo tražiti od istoka, od Vukovara da oproste i zaborave. Njihova je mržnja opravdana. Njihove su rane teške, i proći će generacije dok se potpuno ne oporave.

...
Odlazim... Vidjeti kakav je svijet tamo... Kakvi su ljudi, a kakvi gradovi...
Odlazim jer pamtim samo more, ringišpil i krafne...
Suosjećam. I ne tražim od nikoga da zaboravi.

"daj okreni taj ringispil u moj glavi...to ne zna nitko kao ti...
bez tebe drveni konjici tuzno stoje..."




Post je objavljen 07.12.2007. u 23:12 sati.