Marketing
NABAVIO SAM PAJP, DOSTA MI JE MUKE NEMOGU DA ROLAM VIŠE JER ME BOLE RUKE
Bivši visoki dužnosnik ustaškog režima Ivo Rojnica preminuo je 1. prosinca u Buenos Airesu u 93. godini, a pokopan je dan poslije na groblju El jardin de la Paz, izjavio je u srijedu direktor Margelova instituta Alen Budaj izrazivši ogorčenje zbog toga što Rojnica nije nikad izveden pred lice pravde.
Evo sad je i ovo dokaz da bog ili ne postoji ili je pizda. Čak i na ovakve spodobe koje su, fala kurcu, odapele ništa ne uteče. Čovek je doživeo čak 93 godine. Dugo mu je trebalo. Morao je živeti tako dugo da uživa u svim dobrima koje je počinio na našim prostorima za vreme našeg predragog poglavnika Pavelića. Šteta što nijesu završili ko Draža. Muka mi je od svega toga. Nigde nema pravde. Nikada neće ni da bude.
Savremeni revolucioneri:
HUGO CHAVEZ 
Venezuelanski političar i bivši vojnik Hugo Rafael Chávez Frías rođen je 28. lipnja 1954. godine u mjestu Sabaneta Barinas kao drugo dijete u braku dvoje učitelja Huge de los Reyes Cháveza i Elene Frías de Chávez. U ranoj mladosti Huga i njegovov brata Adána roditelji su poslali da žive s bakom. Kao dječak pokazao je interes za slikanje, pjevanje i bejzbol. U dobi od 17 godina upisao se na vojnu akademiju, a 1975. završio je vojnu akadmiju te se upisao studij političkih znanosti u Caracasu na sveučilištu Simón Bolívar. Međutim, studij nikada nije završio. Dok je studirao Chávez je s kolegama studenima razvio ljevičarsko-nacionalističku doktrinu nazvanu bolivarizam. Doktrina je svoje izvore pronalazila u panameričkim promišljanjima i idejama revolucionara Simóna Bolívara i peruanskog predsjednika Juana Velasco Alvarada te učenjima različitih socijalstičkih i komunističkih lidera. Usporedo s političkim promišljanjima Chávez se u to doba posvetio i sportu te se s timom Criollitos de Venezuela natjecao u bejzbolu i softbolu u nacionalom prvenstvu. Uz to napisao je brojne pjesme, priče i kazališna djela.
Chávezova vojna služba trajala je 17 godina tijekom kojih je obnašao različite dužnosti, između ostalog predavao je i na venecuelanskoj vojnoj akademiji gdje je zapažen zbog svojih vatrenih govora i radikalnih kritika venecuelanske vlade i društva. Njegovo nezadovoljstvo vlašću prešlo je s riječi na djela 4. veljače 1992. kada je pet postrojbi pod njegovim zapovjedništvom u glavnom gradu Caracasu pokušalo zauzeti najvažnije strateške točke. Međutim planirani puč nije krenuo po planu jer je veći broj vojnika dezertirao, prebjegao na drugu stranu ili naprosto izdao Chávezove planove. Na koncu Chávez je ostao osamljen s malom grupom vojnika koji su bili okruženi u zgradi Povijesnog muzeja. Ipak pobunjeničke snage zauzele su neke veće gradove u unutrašnjosti Venecuele (Valencia, Maracaibo, Maracay) uz svesrndu pomoć civila. Krajnji rezultat neuspjelog državnog udara bio je 14 mrtvih vojnika, te 50 ranjenih vojnika i 80 ranjenih civila. Shativši da državni udar neće uspjeti Chávez se pojavio na nacionalnoj televiziji i pozvao svoje sljedbenike da polože oružje. Zbog narušavanja ustavnog poretka Chávez je osuđen na dvogodišnju zatvorsku kaznu. U zatvoru je imao zdravstvenih problema s vidom te je unatoč operativnom zahvatu i medicinskim tretmanima njegov vid trajno oštećen. Unatoč neuspjelom državnom udaru u očima mnogim siromašnih stanovnika Venezuele Chávez je postao jedina osoba u venezuelanskom društvu koja je ustala protiv vladavine korupcije i kleptokracije.
Nakon odsluženja zatvorske kazne Chávez osniva političku stranku Pokret za petu republiku. Godine 1998. uključuje se u predsjedničku kampanju promovirajući svoj progam kroz ideologiju bolivarizma. Chávez i njegovi sljedbenici za sebe tada tvrde da polažu temelje nove republike kako bi zamijenili postojeću kojom vladaju bogate kaste i bogate se na račun naroda. Zanimljivo, Chávezovu kampanju s milijuna dolara poduprle su dvije neke strane banke, između ostalog i španjolska Banco Bilbao Vizcaya Argentaria te Banco Santander, a koje su vlasnice najvećih banaka u Venezueli. Provodeći kampanju koja je prvenstveno bila usmjerena ka siromašnima i radničkoj klasi Chávez je uspio pobijediti na izborima u prosincu iste godine s osvojenih 56 % glasova. Veliki je to uspjeh bio jer na početku kampanje imao je 30 % građana koji su mu davali potporu. Predsjedničku prisegu dao je 2. veljače 1999., a jedan od njegovih prvih poteza bio je pokretanje plana Bolivar 2000. Taj je plan predviđao gradnju cesta i kuća te masovno cijepljenje stanovištva. Ujedno je zaustavio planiranu privatizaciju sustava socijalnog osiguranja, industrije aluminija i naftnog sektora. Predložio je i novi ustav iste godine. Prijedlog novog ustava na referendumu je dobio 72 % glasova potpore i u prosincu 1999. godine stupio je na snagu. Tim je ustavom predsjednički mandat proširen s 4 na 6 godina, a proširene su i ovlasti predsjednika republike. Ujedno su predviđeni i novi izbori za predsjednika republike i Narodnu skupštinu kao vrhovno zakonodavno tijelo.
Dana 30. srpnja 2000. održani su izbori na kojima je Chávezova koalicija osvojila 2/3 zastupničkih mjesta u Narodnoj skupštini, a sam Chávez je ponovno izbaran za predsjednika s 60 % dobivenih glasova. Strani su promatrači unatoč netransparentnosti izbora i političkom pritisku Chávezove vlade izbore označili valjanim. Kasnije, iste godine, 3. prosinca održani su i lokalni izbori na kojima je Chávezova politička opcija također odnijela pobjedu. U međuvremenu Chávez je predložio referendum kojim je prisilio venezuelske sindikate da prilikom održavanja sindikalnih izbora država ima pravo nadgledati iste. Sam referendum osudila je međunarodna udruga sindikata zbog miješanja vlade u unutarsindikalna pitanja. U prve tri godine svog mandata Chávez je proveo niz reformi kojima je pokrenu program koji prediviđa pravedniju raspodjelu zemlje, a koji se imao odraziti na bolji socijalni status siromašnijih. Svojim je reformama smanjio stopu smrtnosti novorođenčadi, uveo je besplatno zdravstveno osiguranje te besplatno osnovnoškolsko i srednjoškolsko školovanje za sve građane. Do početka prosinca 2001. Chávezova je vlada uspjela smanjiti inflaciju na 13,4 %, što je najniža inflacija u posljednjih 14 godina u Venezueli. Istovremeno gospodarski je rast povećan za 1 posto.
Oporba nije mirovala te je 9. travnja 2002. sindikalni lider Carlos Ortega proglasio dvodnevni štrajk. Tisuće ljudi izašlo je na ulice dva dana kasnije i uputilo se ka sjedištu državne naftne kompanije Petróleos de Venezuela kako bi stali u obranu uprave koja je dobila kolektivni otkaz. Organiziratori štrajka preusmjerili su štrajk ka predsjedničkoj palači Miraflores, ispred koje su se već okupljali prosvjednici koji su podržavali Cháveza. Kada je došlo do sučeljavanja prosvjednika zaočili su se pucnji i došlo je do nasilja. U tom periodu (9. - 11. travnja) sve TV i radio stanice u zemlji prenosile su brojne Chávezove govore i govore drugih dužnosnika u Chávezovoj vladi te emitirale provladin program. Signal onih TV i radio stanica koje su odbile podržati provladinu politiku bio je ometan. Uskoro se na TV ekranima i radiju pojavio zapovjednik oružanih snaga Lucas Rincón Romero objavljujući da je Chávez dao ostavku te da je uhićen i zatočen u vojnoj bazi na otoku Orchila. Vojska je privremenim predsjednikom proglasila Pedra Carmona koji je odmah opozvao sve veće socijalne i ekonomske reforme koje je proveo Chávez. Uključujući tu i fiksnu cijenu nafte te vraćanje proizvodnih kvota na razdoblje prije Cháveza. Raspustio je Narodnu skupštinu i sudstvo te je Venezeli vratio službeni naziv u Republika Venezuela (koji je Chávez promijenio u Bolivijanska republika Venezuela). Nakon Carmonina proglasa došlo je do ustanaka Chávezovih pristaša u Caracasu, a vojnici odani Chávezu krenuli su u ponovno osvajanje vlasti. Ubrzo su uspjeli zauzeti predsjedničku palaču i oslobodili Cháveza koji je vraćen na vlast već 13. travnja. Utvrdivši svoju vlast Chávez je ponovno imenovao Lucasa Rincóna zapovjednikom venezuelanskih oružanih snaga, a kasnije (2003.) i ministrom unutarnjih poslova.
Nekoliko dana nakon što je nastavio s obnašanjem mjesta predsjednika države Chávez je iznio tvrdnju da je zrakopolov s oznakama Sjedinjenih Država sletio u vojnu bazu Orchila u kojoj je bio zatočen. Nešto kasnije (14. svibnja 2002.) objavio je kako ima konačan dokaz da je vojska Sjedinjenih Država umiješana u državni udar. Tvrdio je da je tijekom pokušaja prevrata vlasti venezuelanski radar snimio nekoliko vojnih brodova Sjedinjenih Država i jedan zrakopolov u venezuelanskom zračnom prostoru i vodama. S druge strane američki veleposlanik u Venezueli tvrdio je kako je američko veleposlanstvo znalo da pripremu vojnog udara i da je o tome obavijestilo Cháveza. U listopadu iste godine pokušan je još jedan državni udar, a u studenome je Chávez izbjegao atentat na povratku s puta u Europu. Nakon povratka u domovinu Chávez je smijenio 60 generala i napravio korijenite promjene u vojnom vrhu dovodeći sebi lojalne ljude. Tada je odlučio još više razvijati socijalni program te je nametnuo državnu kontrolu nad proizvođačima nafte kako bi iz njihovih prihoda crpio više novca. To je dovelo do novih prosvjeda radnika i uprave u naftnoj industriji. Rekacija vlasti na to bilo je otpuštanje 18 tisuća djelatnika koje je Chávez optužio za loše upravljanje i korupciju.
Tijekom 2003. i 2004. godine Chávez je pokrenuo brojne socijalne i gospodarske reforme. U srpnju 2003. pokrenuo je kampanju Misija Robinson koja je za cilj imala naučiti čitati, pisati i računati više od milijun i pol stanovnika koji su bili nepismeni. U listopadu iste godine pokrenuo je kampnju nazvanu Misija Guaicaipuru cilj koje je bio očuvati život, vjeru, zemlju, kulturu i autohtonog stanovništva. Iste je godine pokrenuo i Misiju Sucra, a kojoj je namjera bila osigurati besplatno visokoškolsko obrazovanje i omogućavanje završavenja osnovne škole za dva milijuna ljudi. Sredinom 2003. godinee oporba je pokušala u skupiti dovoljan broj potpisa kako bi organizirala referendum o smjeni Cháveza. Skupljeno je preko tri milijuna potpisa, ali vlasti su osporile njihovu vjerodostojnost. Stoga je krajem 2003. oproba pokušala ponovo i ovaj puta uspjela skupiti preko 3 i pol milijun potpisa koje vlast nije mogla osporiti tako da je 2004. održan refrendum. Na refrendumu je 59 % glasača bilo protiv opoziva Cháveza. Neki dijelovi oporbe optužili su vlast da je namjestila izbore, ali strani promatrači opet nisu pronašli nikakve nepravilnosti te su referendum proglasili valjanim. Međutim, bode oči podatak da je prije referenduma oko dva milijuna izbjeglica i stranih imigranta ubrzanim postupkom dobilo državljanstvo Venezuele i time za oko 20 % povećalo glasačko tijelo.
Nakon pobjede na referendumu Chávez je obećao udvostručiti svoje napore za smanjenje siromaštva i obećao proširenje dijaloga sa svojim političkim protivnicima. U praksi je taj dijalog izgledao tako da su ubrzo neki oporbeni čelnici osuđeni zbog zavjere i primanje novca iz stranih novčanih fondova s ciljem rušenja vlasti. U ožujku 2005. godine Chávezova je vlada progurala više zakona kojima se izvan zakona stavljalo svaka kleveta javnih dužnosnika. Maksimalnom kaznom predviđeno je 40 mjeseci zatvora za klevetu. Iste je godine Chávez javno objavio da je Zona američke slobodne trgovine (FTAA) mrtva jer da se neoliberalni model razvoja nije pokazao dobar za žitelje Latinske Amerike. Obećao je da će ponuditi alternativni, antikapitalistički model, kojim će povećati trgovini i ojačati veze između Venezuele, Argentine i Brazila. Također je iskazao želju da zemlje Latinske Amerike uspostave vojni savez nalik NATO paktu. U skladu s tim Venezuela je smanjila narudžbe vojne opreme iz Sjedinjenih Država, a kasnije i obustavila, i oružje odlučila naručivati iz drugih zemalja (Brazila, Rusije, Kine i Španjolske). Kako bi pokazao da misli ozbiljno Chávez je zatražio od svih američkih vojnika koji borave u Venezueli da napuste zemlju.
Post je objavljen 05.12.2007. u 12:17 sati.