Prosinac osim široko otvorenih vrata sjevera donosi i zimski san, čudesan način da se prebrodi razdoblje zimske smrti. A san je, to se zna, predvorje smrti, pa čovjek već tisućljećima nije sasvim siguran što se to zimi zapravo zbiva; je li priroda umrla ili pak samo spava?
Tako i nije sasvim nerazumljivo moje neobično stanje nesanice noću i „pospanice“ danju. U zimskom sam snu. Dani su mračni, kratki i nehumano hladni, koliko god nam globalno zatopljenje olakšavalo stvari. Možda će se tvrdnja činiti pretjeranom, ali neke bitne razlike između dana i noći nema, koliko god da smo daleko od polarnog kruga.
I zato uvijek pospanom veselošću pozdravljam zimski san. Veliko je to čudo i blagoslov i još jedan neoboriv dokaz kako je najveći zakon prirode – ravnoteža. Laku noć, Svemire!
Post je objavljen 03.12.2007. u 17:57 sati.