Marketing
Malo o strahovima
(by anna)
Što se fizičkog izgleda tiče, uvijek su mi govorili da sam ista tata. Općenito da sam na tatinu stranu familije. Počevši od očiju koje su bojom iste tatine, kratkovidnosti istih na jednu tatinu sestru, pa do bena iznad usne na drugu tatinu sestru...Mamino, fizički, nemam ništa. Danas to i sama primjećujem dok gledam slike i upoređujem. Sa Bracom je opet priča za sebe, njemu mama oduvijek tepa: „Vanzemaljac majkin“, jer naime, on je samo svoj. Ono što me fascinira jeste to, što kako sam starija primjećujem, da možda ne ličim fizički na mamu niti najmanje, ali zato karakterno – jako smo slične.Vjerovatno se samo primjećivanje desilo onog momenta kad sam počela shvatati da je i moja mama živo biće, žena, osoba...a ne samo moja mama. Kad sam to počela shvatati, počele smo se bolje slagati. Trebalo je da prođe dvadeset i pet godina da se nađemo na istoj talasnoj dužini. Dok sam ja odrasla i dok je ona shvatila da odrastam. Danas se slažemo bolje nego ikada. Ne mogu reći da mi je prijateljica, jer nije, uvijek će biti prvo mama koja i danas govori: „Pamet u glavu“ i „Jesi li ponijela kišobran?“ i „Skloni se sa propuha“...ali isto tako je ona koja će me tješiti kad imam problem sa momkom i držati mi glavu dok...mah, bilo, ne ponovilo se. Počela sam primjećivati, odavno da u istim situacijama reagujemo identično. Naivnost također dijelimo, njoj redovno prosjaci usitnjavaju pare, tipa kaže im da nema sitno, oni njoj odgovore da oni imaju i onda im ona da pet maraka, oni njoj vrate četiri. Dobro, malo sam pokvarenija od nje jer se to meni ne dešava konkretno, ali poriv postoji. Druga je stvar što ga ja uspješno suzbijam.
Koliko ja i ona ličimo, zapravo, shvatam kad počnem razmišljati o svojim tačnije njenim strahovima. Fobijama prije. Lift- što se mene tiče uzaludan izum. Mama je tek nedavno pobijedila strah jer joj se mrsko penjati pješke. Ja čekam da dođem u pedesete. Strah od leda je definitivno, ali definitivno, njen strah preslikan na mene. Doduše, ne pomaže ni činjenica da sam kao dijete bila svjedokom njenog pada na ledu i lomljenja noge i poslije toga operacije od pet sati. Trauma i po. Zato sam ja na ledu kao Bambi.
E jedino što sam uvijek mislila da je to moja fobija i samo moja, jeste strah od provalnika. O tome nisam njoj nikad ni govorila, jer mi je sasvim nerealan taj strah. A opet nekad je taj strah toliko jak da u noći ustanem, samo da provjerim jesu li vrata od stana zaključana. Najčešće noćne more su mi obično sa provalnicima u glavnim ulogama. Ali eto, mislila sam da je to samo moj strah. Strah bez maminog uticaja Tako sam mislila do jučer tačnije. Danima gledam ovu šipku koju ona drži iza vrata.
I sve je gledam i pitam se šta li će joj?
I jučer je pitam, kad će ona: „To mi je za zaštitu“.
Ja(lagano uspaničeno): „Od čega?“
A ona će: „Pa od provalnika!“.
Suvišno je govoriti da joj ta šipka nije ni na dohvatu ruke, da bi morala prvo ustati da bi je dohvatila kad bi spavala a provalnici se odlučili za noćnu varijantu pohoda, suvišno je govoriti koliko je smiješna sama ta ideja o držanju šipke bilo gdje u stanu...ali to je moja mama. I ja shvatim, kad je moja mama u pitanju i na nesvjesnom nivou, ista sam ona. A šipka je ostala da stoji gdje stoji kao realni odgovor na imaginarno.
Tek sam dodatnim čitanjem utvrdila da anksioznost, strah i fobija – nije jedno te isto. Strah je normalna reakcija na opasnost. Anksioznost (tjeskobnost, strepnja) je intenzivan dugotrajan strah pri kojem osoba ne zna tačno čega se plaši. A posebnu vrstu straha predstavljaju fobije - strah od određenih objekata i situacija (vode, zatvorenog prostora) a koje ne predstavljaju stvarnu opasnost niti opravdan i racionalan razlog straha. Tako bar kaže dr. Nikola Rot...I ostalo mi je sa predavanja iz psihologije na faxu da su jedini urođeni strahovi kod čovjeka iznenadni jaki zvuk i neočekivano gubljenje podloge. Ostalo su sve stečeni strahovi. Pa i ima logike. Da malom djetetu daš da se igra sa zmijama, ne bi se bojalo jer nema razvijenu svijest o tome šta mu te zmije mogu učiniti...Divno bi bilo kad bi se logikom i razumom mogli pobjeđivati strahovi. Kažu da je jedini način da se strah pobijedi, taj da se suočiš sa onim što te plaši. Ja sam htjela pobijediti strah od letenja pa sam tako zamijenila mjesta u avionu sa Tripletom i sjela pored prozora...i koji sam ja peh, momentalno počinju turbulencije, blinkaju lampice da se vežemo, pogledam kroz prozor u ambis Karpata i još gledam u krilo aviona kako kunem se - podrhtava. Dlanovi se znoje, sad se ne mogu ni vratiti na svoje mjesto jer sam se morala vezati, počinje naravno i histerični smijeh – to je moja reakcija na strah dok mi kroz glavu prolaze scene iz Losta...Čekam prvu priliku da vidim jesam li se izliječila te fobije. Sumnjam, ali eto. Strah od provalnika nemam želju pobjeđivati na ovaj način - suočavanje sa strahom direktno...neka hvala.
Još ću reći da su moje fobije mala maca kad sam pronašla spisak na netu...ovo su samo neke od fobija koje se mogu javiti kod ljudi (navodno ih ima preko 500):
ABLUTOFOBIJA - strah od pranja i kupanja
AKROFOBIJA - strah od visina
PATOFOBIJA - strah od bolesti
MONOFOBIJA - strah od samoce
GLOSOFOBIJA - strah od obracanja javnosti
ALGOFOBIJA - strah od boli
AKLUOFOBIJA - strah od mraka
PENTERAFOBIJA - strah od punice
KALIGINEFOBIJA - strah od lijepih zena
PLUTOFOBIJA - strah od bogatstva
KOMETOFOBIJA – strah od kometa
PARASKAVEDEKATRIAFOBIJA - strah od petka 13. u mjesecu
AVIOFOBIJA - strah od letenja
ARITMOFOBIJA - strah od brojeva
ARAHNOFOBIJA - strah od pauka
FOBOFOBIJA - strah od fobija
Ko se boji lijepih žena još? :)
Što manje strahova/fobija/anksioznosti vam želim!
Post je objavljen 02.12.2007. u 19:47 sati.