Marketing
zato jer mi je tako doslo...
Moja krasna soba pretvorila se u skladiste.
Kutije.
Kutije posvuda.
Ne treba ni napominjati da to uzrokuje moje majke zifcani slom svaki put kad samo pogleda moju sobu,a kamoli kroci u nju.
Ispoljavam frustracije na zidovima i slikam psihodelicne slike.
Katkad i samu sebe prestrasim.
Crnilo probija kroz zidove,a s druge strane me vesela curica u zelenim hlacama gleda,pritom mirisuci ljubicasti cvijet.
Uhvatim se sve cesce kako prelazim granice realnosti i gubim se u nekim svijetovima,cak i meni nepoznatim.
Jutros sam se probudila i nisam znala gdje sam.
Trebalo mi je punih pet minuta da dodem k sebi. Da se trznem.
Cudni snovi. Ponovno.
Pojela sam drugu cokoladicu iz adventskog kalendara i zadovoljno ju zvacuci zamijetila velikog pauka kako klizi niz tek zabijene oglasne ploce.
Vrisnuvsi skocila sam i otrcala bratu upomoc.
Natrag u stvarnost.
I onaj slatki okus cokoladekoji me tolko uveseljavao izbljedio je. Puf!
Osijecam se izgubljeno.
Veselim se ponovnom odlasku u teretanu. Jer tamo kao da smijes jednostavno bit supljoglav.
A to mi se da.
Da mi se otploviti negdje drugdje i zaboraviti na sve ostalo.
Na probleme i promjene.
Veseli me Bozic.
Uporno se nadam da ce nam pasti snijeg na Bozic.
Bjeli Bozic. Toga nije dugo bilo.
Veselim se dolasku novog bracnog kreveta,nocnog ormarica i novog stolica.
Kao da ce to donijeti neke velike promjene.
Kao da je to toliko strasno bitno.
Biti ce tako ljepo se probuditi na Bozicno jutro u tom ogromnom toplom krevetu.
Mozda ce tada Majka biti zadovoljnija.
A mozda cu ja opet biti prelijena maknuti te sve kutije van.
Moje superkul cipele Dr.Martens na petu skupljaju prasinu. Jer je vani prehladno. A ja bi ih tako zeljela nositi na zelene strample.
Veselim se polnocki i crvenom puloveru.
Smijanju budalama koje se tolko guraju u tu crkvu,a dovoljno je da stojis ispred. Sve se cuje i ugodaj je opet isti. I mozes cestitati Bozic prvi svojim dragim prijateljima.
Sjetna sam.
Precesto.
Razmisljam o stvarima i ljudima o kojima nisam strasno dugo razmisljala
Sanjam cigarete. A ja sam nepusac.
Sanjam ljude koje godinama nisam vidjela ni cula.
Neznam zasto je to tako.
Katkad se budim usred noci sva znojna i zaljepljenih ociju.
Znam da sam sanjala nesto grozno.
Ali zapravo ni sama neznam sto je to.
Stalno iscekujem neki poziv. Poruku. Nesto. Neznam.
Samo. Iscekujem.
Htjela bi se opet veselit malenim stvarima.
Onima kojima sam se prije veselila.
One koje su me ispunjavale.
Ponestaje mi zidova za ispoljavanje frustracija.
Moracu se preselit susjedima i poznatima.
Cuvajte svoje zidove od mene.
Post je objavljen 02.12.2007. u 15:13 sati.