Marketing
IZ SATA U SAT, IZ DANA U DAN
Ne pišem više tako često jer zapravo sam se izgubila u svoj toj svojoj priči, mislim da sam kontrolirana kroza sve što napišem, mrzim kad me netko komentira u stvarnom svijetu (vaše komentare obožavam i na taj način osjećam se prihvaćenom) i jednostavno mislim, a sve mi je žao, prekinuti pisati ovaj blog i pokušati se orijentirati na neke druge vrste zabave, ovo više nije moj stil, ili je? Šta ja znam!
Uglavnom se glupiram i teško sam shvatljiva, dosta sam se promijenila, kako u stavovima o nekim stvarima, tako i sva ta svoja razmišljanja bez isprike pokazujem, jer tako mi je lakše i boli me đon hoće li se to nekom svijedti ili ne, želim istinu, želim iskrene odnose s ljudima, dosta mi je pretvaranja, truda, trpljenja, jedenja govana i sl. Mislim da sam na rubu sama sa sobom i ne znam kojim putem krenuti. Želim smiriti neke srasti u svom životu i pokušati nešto napraviti, ali uvijek se nađe nešto što me koči i nikako da to izrealiziram i onda na kraju krajeva postajem još gora i kao da me zakopavaju sa svih strana, a ja želim samo dobro i sve su moje namjere pozitivno usmjerene i s prevelikom nadom da ću biti shvaćena.
Večeras idem vanka, pa se nadam da ću zadržati hladnu glavu, jer baš sam nekako danas već bila potaknuta nervozom koja me prati sada cijelo vrijeme, a ne zaslužujem da se tako osjećam, no, izbacit ću to iz sebe na bilo koji način, onako kako najbolje i znam i umijem.
A opet kada se ovako osjećam, najbolje je napisati kakvu ludu zbrda-zdola pjesmu, pa recimo to ovako:
Kad ne kuća prazna i zjapi u zidove susjednih kuća,
ogrnuta samo ogrtačem
sklupčana na raskilimanoj stolici ispred kompa,
zaključujem sulude stvari u svojoj glavi.
Vrtim se naokolo bez ikakvog cilja,
samo čekam tu uru da otkuca
pa da pođem štogod nazdravit.
Dobro, ovo možda i nije pjesma, al je stanje u i oko mene.
Pozdravljam sve koji me i dalje vjerno prate,
nadam se da ću i ja pronaći za to minute i sate.
Post je objavljen 01.12.2007. u 16:55 sati.