Sjecam se jednog zlocinackog nauma sto sam ga gajio u djetinjstvu(jednog od,valja istaknuti,mnogih zlocinackih nauma iz toga doba):sakriti se negdje u robnoj kuci pa po zavrsetku radnoga vremena izaci iz svojega skrovista i lunjati uokolo kao Pale sam na svijetu.Na odjelu slatkisa odmotao bih stotinjak cokolada i od svake uzeo samo po jedan griz.Na odjelu s namjestajem pronasao bih kljuc i po njemu skakao dok ne bi izvirile opruge.Medju sportskom opremom izabrao bih lijepu koznu loptu,a onda malo svratio do odjela s lusterima.Nakon toga...ne znam,vjerojatno bih zakljucio kako mi je hladno pa na odjelu s posteljinom zapalio logorsku vatru od sintetickih deka.
Eh,djeca...
Splitska PRIMA otvorena je u prosincu `66.Sicusna vijest o tome dogadjaju u SLOBODNOJ iz tih dana stoji pokraj golemih novinskih plahti o definitivnom slomu Rankoviceve"birokratsko-etatisticke klike".Savezno vijece Savezne skupstine usvaja izvjestaj SIV-a o"zloupotrebama u nekim organima Sluzbe drzavne sigurnosti":"Ni mitovi ni grupe ne mogu zaustaviti hod progresivnih snaga",istice se u ekspozeu Avde Hume.Drug Humo,dakako,pod progresom je smatrao nesto posve ino,ali,iz danasnje perspektive,to su bile,izmedju ostaloga,upravo robne kuce.Pojava ovih golemih trgovackih superorganizama sredinom sezdesetih,bas u vrijeme Brijunskoga plenema i micanja Rankovica UND JARANEN,oznacila je kraj rigidnog razdoblja sovjetskog tipa socijalizma,razmakla"zeljeznu zavjesu"i uvela nas u veseli hohstapleraj zrelog doba Titove Jugoslavije,onaj konzumizam-komunizam gdje su samoupravljaci klasnu svijest stjecali cibucenjem licencnih cigareta i cugajuci viski,u laznoj kineskoj svili s Ponte Rossa.Cesi,Poljaci,Rumunji i Madjari tih su se godina morali gadno pomuciti da bi sebi predocili svijetlu buducnost o kojoj su im njihovi komesari trubili,no mi smo bili nacisto:mi smo u svijetlu buducnost odlazili pokretnim stepenicama robnih kuca.
Kao bogovi smo bili na tim skalama sto besumno klize negdje gore,gospodari svemira,aristotelovski nepokretni pokretaci kojima se pred ocima pomalo otvara neonom osvijetljena raskos plodova udruzenog rada,dok se odnekud,sasvim diskretno,razlijeze uspjesnica Splitskog festivala:Arsen Dedic,KUCA PORED MORA,po prilici,to je bilo tih godina.Prodavacice u svijetloplavim(kasnije ljubicastim)kutama,kao vile u ovoj mitoloskoj dolini obilja,
razgrcu hrpe sarenih rucnika,brisu tezak bruseni kristal ili tek dokono cakulaju na uglovima,s polica nam se sretno smijese BRACO I SEKA s KANDITOVIH cokalada,a na odjelu s gramofonskim plocama neodgovorana mladost krade singlice.
Bio je to provod za cijelu obitelj i mnogi su,zbilja,odlazili u robne kuce kao u kino ili restoran,u misnome ruhu hodocastili u ova potrosacka svetista.Majka bi zaglavila kod kozmetike ili se mazila s novim modelom BAGATOVOG sivaceg stroja,otac bi,kao zabac,paralizirano zurio u sjajne,kromirane koloturnike stapova za ribolov,stariji sin spreman je vjencati se s trkacim biciklom,a mladji se vozikao stepenicama gore-dolje pa se napokon izgubio i cmizdri,jedna ga prodavacica na odjelu s poljoprivrednim alatkama i sadnicama pita:"Ciji si ti,
mali?"Onda mali kaze kako mu se zovu mama i tata pa ojadjene roditelje zovu preko razglasa.
Nazivi robnih kuca lijepo ilustriraju onaj osebujni bastardni socijalizam toga vremena:dopadljivi akronimi s pomalo stranim,kapitalistickim prizvukom kao NAMA,PRIMA,DALMA,VAMA,IMA,ROMA...skrivaju"klasna"i politicki ispravna,
no sasvim neprivlacna imena kao sto su NARODNI,PRIMORSKI ili DALMATINSKI MAGAZIN.Unatoc tome,
bili su to ipak samo magazini,bio je to ipak samo socijalizam i upravo u tome moze se iscitati sreca i nesreca toga svijeta:on nije imao nikakve ekonomske logike,kako vec ekstenzivna privreda samoupravnog socijalizma nikada nije imala snage generirati pravo potrosacko drustvo.Bio je to goli privid.Ali lijep privid!Imati sve na jednome mjestu,
"od igle do lokomotive",kako bi se reklo u narodu,osjecajuci kako je sve na svijetu tako skladno ucinjeno da ide tebi naruku,kupujes ne pitajuci za cijenu.
Taj nam se privid,medjutim,nesto kasnije razbio o glavu,kada smo u tvrdoj trzisnoj igri pomalo gubili pare i dostojanstvo i postajali bezlicna i bezvoljna masa koju ekonomska znanost obicno zove stecajnom.Robne su se
kuce,mislim,u takvoj situaciji najbrze urusavale:u devedesetima prodavacice su stajale pokraj avetinjski praznih polica ili bi u toj pustosi aranzirale nekoliko preostalih kutija piskota,dok bi u izlozima sve golije lutke ravnodusno zurile u gnjevne natpise kontra Vlade ili oktroiranoga vecinskog vlasnika.
Robne kuce,otkrilo se kasnije,bile su trgovacki dinosauri sasvim nesposobni za prezivljavanje:dnevno su proizvodili gubitke,imali znatan visak zaposlenih i pospanu upravu.Potom im se dogodio Kutle ili nekakav slicni poslovni divljak,dosao samo da za neciji racun obere skorup i rasproda nekretnine,potpuno bescutan za sudbinu poduzeca i zaposlenih,djecu potonjih da i ne spominjemo.Robne kuce su,jedna za drugom,zatvarane,ili je pak njihov prostor podijeljen i dan u najam sitnijim trgovcima.Doline obilja su iscezle,ostale daleko iza nas,u jednome drugom,sretnijem zivotu.
Kuriozum je da se u medjuvremenu,bas kao i sredinom sezdesetih,dogodio skandal sa zloupotrebom obavjestajnih sluzbi,samo sto Tudjman nije imao hrabrosti obracunati se sa svojim Rankovicem.Ali nije to ono sto sam vam htio pricati,fucka mi se ovoga casa i za Rankovica i za njegov ortacki ugovor.Zalim samo za onim djecjim snom da se sakrijem negdje u robnoj kuci pa po zavrsetku radnoga vremena izadjem iz svojega skrovista i lunjam uokolo kao Pale sam na svijetu.K vragu,da takvo sto danas napravim,em bih se nasao medju praznim policama,em bi me nekakva strajkaska straza prebila ko vola u kupusu.
I cemu da se onda covjek raduje?
(Ante Tomic-"SMOTRA FOLKLORA")
Post je objavljen 30.11.2007. u 13:03 sati.