Svako živo biće posjeduje jedan ton. Jedan ton, barem prema nekim školama glazbe i ezoterije, može se podijeliti na više sastavnih dijelova. No, za ovu priču to i nije toliko bitno. Bitan je onaj, jedan, the ton, svojstven svakom organizmu koji se pojavi u trenutku začeća i postaje sve nečujniji do negdje iza smrti. Razlika je jedino u intenzitetu i pojavnosti. Slika svijeta je vrlo šarolika, alii samo kad se radi o pojavnosti. Oko, a niti svi kompjuteri ovog svijeta nisu u stanju pohvatati kompletnu sliku. Slika je, otprilike kompleksna, koliko i slika svih Kineza odjednom na hrpi.
Ipak, u frekvencijskom pojasu, slika je u isto vrijeme i kompleksnija i uređenija. Kompleksnija je zbog svoje ne-uobličenosti i pretpanja sličnosti, poput milijarde pčela odjednom, čiji tonovi nisu isti, niti su intenzitetom slični, jer neke umiru, a neke se tek rađaju. Uređenija je utoliko što se sve prolazne i životno, za postojanje nebitne značajke nisu uključene i prikazuje se potpuna čistoća i red.
Prilikom gledanja, možda bolje rečeno, osjećanja ove slike i simfonije života – pojavljuje se jedna ideja koja se jednostavno nameće: ideja o skladu života. Svugdje se prikazuje i piše o smislu i besmislu života, ali ono o čemu ljudi pišu i što ih intrigira do te mjere da polude je smisao i besmisao življenja, egzistencije. Pitanje života i nije pitanje samo po sebi, jer – kako je Osho jednom rekao – život nije problem. Život je sklad koji je postavljen slojevito i ukoliko čuješ samo jedan ton, sebe, osjećaš samo buku svuda uokolo. Ako, nekim čudom čuješ više tonova, naslućuje se određena raznolikost i pobuđuje se interes. Čuješ li tonove života, osjećaš se živo. Čuješ li tonove smrti, postaješ opsjednut i zaprepašten. Osjetiš li izmjenu života i smrti, postaješ pravi vjernik, rođen iznutra. Postaješ onaj koji je zadivljen svime što postoji i nezainteresiran za sve ono što ne postoji. Postaješ istinski obožavatelj prirode i njezine usklađenosti. Svi ti životi koji se rađaju i gase sudjeluju u posvećenoj himni.
Nekad je čovjek mogao čuti tu pjesmu i pjevao je zajedno, srcem i dušom. Nekad je čovjek bio dio te himne i glavna nakana je bila ispuniti svoju svrhu, čuti i uskladiti svoj ton.
Danas je čovjek zatrpan šumovima. Netko je pojačao pozadinsku buku i simfonija se više ne čuje. Smisao življenja je postao bitniji od života samog. Da li je to faza, period transformacije sustava u koji moramo vjerovati? Tko to zna. Nekako je začudno kad usred koncerta simfonijskog orkestra, netko za tonskim pultom, pojača samo violončelo ili samo bas gitaru na rock koncertu. Sklad se naruši. Bez tog instrumenta ne valja, ali i samo taj instrument u prvom planu nije ugodno slušati. Takvo je i čovječanstvo. Stavljeno je u prvi plan, pitanje opstanka naroda i nacije u odnosu na opstanak pčela ili hrastova ili malih puževa balavaca. Pjesma je narušena.
Srećom, postoji Onaj koji ima moć osjetiti pjesmu u cjelosti i koji prema sluhu namjerava pjesmu kroz vjekove. Taj Veliki kompozitor do sad nikad nije zakazao. Prema tome, zavalimo se i uživajmo u Skladbi.
Post je objavljen 29.11.2007. u 22:27 sati.