Naslov mog današnjeg posta je nekako, ajmo reć, svakodnevni,,,,pitanje koje je u određenom periodu života mučilo svakog čovjeka i svaku ženu na ovoj planeti....
Ako pogledamo malo historijski i ako se vratimo samo nekoliko godina u prošlost-ženama se činilo da je život više naklonjen muškarcima nego ženama. Patrijarhalna sredina i vlast muškaraca nametala je to mišljenje. Jedan od takvih primjera je i Hasanaginica (oni koji su čitali znat će o čemu govorim)...
Ali da danas ne idemo tako daleko, i da se fokusiramo na današnje stanje kada su muškarci i žene više manje jednaki i kada ta tema više nije problem.
Ja osobno često puta znam reći da je život ne fer i da nije naklonjen svima jednako. Imam i jako dobre razloge za to.
Iako mi je 20 godina i iako sam još mlada, za sebe mogu tvrditi da sam u životu prošla dosta i da imam jedno jako dobro iskustvo na kojemu mogu ''temeljit'' ostatak života. Problemi koje sam imala nisu nimalo mali, od onih običnih i malih tipa ''koju ću igračku dobit za blagdane'' do nesloge u obitelji i alkoholizma u kući, vidjela sam najniži sloj društva i bliske mi ljude koji jedva preživljavaju, i onaj najviši zvan elita.
I kad s vremenom vidiš sve to, nemoguće je da ne počnes razmišljat o nepravilnostima i nepravdi u društvu. S jedne strane imamo čovjeka koji svakodnevno misli o tome kako će kupiti svome djetetu knjige za školu, odakle će mu dati novac za sendvić, kako će ženi obezbjedit topal dom i dostoje uvjete za život. S druge strane imamo ljude kojima takva razmišljanja ne padaju na pamet jer imaju dovoljno novca da djetetu plaćaju privatni fakultet, da ih šalju na kojekakve satove klavira, plesa, itd itd.
Potrošačko društvo nam nameće osjećaj da nikad ne trebamo biti zadovoljni onim šta imamo i da uvijek moramo pronalazit načine da idemo ka nekom višem cilju, i kad ga postignemo (na ovaj ili onaj način) i to nam je malo i želimo još više. Po mome skromnom mišljenju to bas i nije u redu, čovjek naravno uvijek treba težiti višemu, ali se i znati zadovoljiti s onime što već ima...
Za mene, koja sam vidjela dosta toga, smješno je vidit čovjeka koji se brine o glupostima. Evo primjer, imam prijateljicu koja je dosta draga, tip osobe koji te nikad neće iznevjerit itd itd, ali su joj jedini problemi u životu ''koju ću maicu danas kupiti'', ''dali mi zeleno sjenilo stoji bolje od ljubičastoga'' i sl. I kada gledam nju i gledam sebe, ne znam šta bi mislila. Ne znam jeli mi više drago ili krivo što sam ja ovakva kakva jesam, ne znam jesam li sretna što nisam glupa i što se ne brinem o glupostima ili sam tužna zbog svega šta mi se događalo i naučilo me oko čega se vrijedi brinuti.
Samo znam da život i potrošačko društvo u kojemu se i mi nalazimo danas nisu imalo fer, nekima je dano sve, a nekima ništa....
Dosadan post pomalo, a? jbg, danas mi je to palo na pamet da pišem o tome:)
Ljubi vas vaša ja:)
Post je objavljen 29.11.2007. u 14:10 sati.