I kada padnem namještam osmjehe....
I sama sebi brišem suze....
I mrzim sama sebe, zato što na tren i posustanem....
Sastavljam rasprsnute snove, nade i maštanja
u trenutku srušena....
A tako mi puno treba da ih ponovo izgradim.....
Zamislim neki novi svijet (u kojem sada živim),
sa nekim snovim ljudima (sa kojima sada živim)....
Kao da promatram leptirov let, bez straha od kišnih oblaka.....
Mi hodamo da bismo pali.....
Padamo da bismo se digli....
Smijemo se, da bi poslije plakali....
Plačemo, da bi se poslije smijali....
Skupljam osmjehe, doživljavam trenutke i brojim uspomene....
I sveki moj pad, svako moje dno, ojača me....
I kad dođem u oblake, smijem se tiho, jer znam da netko drugi dolje plače.....
Post je objavljen 28.11.2007. u 12:27 sati.