[Qauntdaun]
ququququQanje (Q - 5),qstrip.blog.hr" />

Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/qstrip

Marketing

[Qauntdaun]
ququququQanje (Q - 5)

Završio CRŠ. I neqa je.

Već se dugo nisam na CRŠ-u ovaqo loše osjećao. Možda je Tanja bila u pravu kad je rekla da ga trebamo preskočiti, ali onda sam pokleknuo i ipak donio robu da potencijalni prihod olakša izlazak nekih budućih izdanja ... I prva dva dana osjećao sam se užasno loše, što se lako moglo detektirati po tome što sam se srdačno smješkao i onima koji su samo pipkali robu bez da bi išta kupili. Full merchant mode on, no feelings left.

A nadrqao me Zagor, jasno. Ne Zagor kao strip, koji je to što jest - zabava za dječake, niti činjenica komercijalne orijentacije festivala što nije glupa strategija (govoreći i ne samo iz merchant modea), već tako bahato preziranje svega što NIJE Zagor. Kad je prije par godina Ferri bio gost festivala, bilo je kao i s Bunkerom - došao je autor jednog za naše tržište bitnog stripa, ljudi su dobili priliku tražiti potpise i to je okej. No, sad su - na prvom festivalu na kojeg je zvano više od jednog gosta - pozvana petorica autora ISTOGA stripa, samo jedan od njih bitan kao tvorac, ostali epigoni, a svaki od njih petorice u najboljem slučaju drugorazredni crtač. Rezultat nije bila peterostruka posjećenost (mislim da je i euforija bila manja no kad je stigao sam Ferri), a sramota je pedesetorostruka.

Kao autor, naravno, mislim kako moji stripovi zaslužuju najviše pažnje na svijetu, ali nisam nerealan. Ne očekujem biti centar CRŠ-a i nisam protiv zdrave ili zanimljive konkurencije. Ali ovakva posvemašnja Zagorizacija CRŠ-a nije ni zdrava ni zanimljiva ni poticajna. To je signal svima drugima da nisu bitni - što je možda istina u velikoj shemi stvari, ali nitko to ne voli čuti. Dodajmo na to kako se i MaFest pretvara u Bonelli-fest (ove godine Martin Mystere pa, nakon Zagor-CRŠa, dogodine Tex-MaFest) i postaje očito kako na našim festivalima nema više mjesta ni za što osim za stripove najnižeg zajedničkog nazivnika.

Moram ponoviti jer svašta se dade učitati u moje razočaranje, kako nisam protiv postojanja Zagora i Texa. Nisu mi zanimljivi, ne čitam ih, ne nalazim u njima kvalitete koje bi opravdale čitanje nakon razdoblja dječaštva, ali jesam i uvijek sam bio za postojanje popularnog stripa. No, ako se već ima novaca za više od jednoga gosta, zašto ne rasporediti malo snage: dovesti nekog tko je popularan zbog popularnosti lika na kojem radi, pa nekog popularnog i dobrog, i na kraju nekog samo dobrog, jer i njega bi ljudi htjeli vidjeti? Zašto dovoditi samo ljude koji će crtati Zagora istim ljudima kojima je Zagor crtan i ranije, istim ljudima koji bi po njega otišli i u, ne znam, Milano?

Na vanjskim festivalima, a bio sam na nekoliko, tako se radi. Imaš jednu zvijezdu da privuče ljude, a onda imaš i one druge autore, koji se prodaju manje, ali nerijetko crtaju bolje i zanimljiviji su ljudi. A postoji još nešto, što nijedan naš festival nema: vrijeme i mjesto (obično oko obroka) gdje organizatori sjednu sa svim pozvanim gostima, a ne samo sa zvijezdama, te gdje domaći profesionalci imaju priliku razgovarati sa stranim kolegama, izmjenjivati iskustva, možda stvarati zametke novih projekata. Profesionalci to vole. Ma koliko ja ne volio Zagora, siguran sam da bi s Burattinijem bilo zanimljivo razgovarati da je pružena mogućnost veća od slučajnog susreta u hodniku. Ali organizatori svih festivala štite svoje goste, čuvaju ih samo za sebe. Ne želim posao na Zagoru, ne bih o tome pričao s Burattinijem, ali ne volim, ne volim, ne volim taj odjeb kojeg mi lansiraju svaki put ponovo.

I eto, svršio CRŠ, svršio s njorganjem i ja. Slobodno iščitajte iz ovog teksta moju gorčinu što nisam prorok u svojoj domovini - vjerojatno je istinita. Slobodno me optužite da sam zavidan, ljubomoran, častohlepan i pohlepan, gotovan i uobražen - sve je to vjerojatno istina. Ali nemojte mi pričati da se svi festivali u jednoj zemlji moraju vrtjeti oko jedne jedine stripske škole, da ne mogu imati dobro smišljen i organiziran program, da vrijedi zvati petoricu trećerazrednih crtača kako bi organizatoru upriličili rođendanski poklon, da nikoga nije briga za dobar strip.

Ili mi recite da je tako pa da više ne dolazim, osim kao merchant, da vam uzmem pare i smješkam se neiskreno.

(mcn)


Post je objavljen 28.11.2007. u 10:38 sati.