Svjet se igrao bojama i zamišljao najtajnovitije djelove otkrivenim. Misli postaju svarnost. Ukoliko sam proces stvaranja neuspije najlakše bi bilo bježat od izgubljenog. Vatra je ušla u svaki dio moga rukava i obuzela plamenom i najmanji djelić tkiva. Sad je lakše skoćit s mjesta s kojeg je bilo teže gledat u ponor i plašljivo otvarat čeljust neispuštajuć glasa. Čitala je novine i zavirivala u punu vrečicu bombona. Šuškala je najglasnije i pretvarala u ritam svako cuclanje bombona. Tip s dugim lasjem monotono je ušao u autobus i počeo tapkat nogama. Vani je bilo mokro. Boca u kojoj sam držala razmučeni sok ljeskala se na suncu. Dječurlija sa zadnjih sjedala avtobusa smijala su se babi koja je ušla sa snopljem granja i rastresala ih od kapljica. Nastojala sam podignut pogled da razbijem ovu monotoniju. Vozać je uvlačio dim ne obaziruć se na crveno kroz koje je prošao. Nije mi bilo do spavanja već do nekakve nepromišljene želje za pjevanjem. Žena koja je ušla na slijedečoj stanici bila je obuzeta novim romanom što joj nudi tisak i puna uzbuđenja zvala svoju prijateljicu Snježanu kako bi joj prodala novi trač. Moć uma je stvarati budućnost željama i htjenjima. Pojačala sam da se čuje savršeno soliranje hendrixa...čovjek koji je sjedio ispred mene komešao se i nije mogao nači pravi položaj koji če mu osigurati ugodnu vožnju u autobusu. Nije bilo mjesta...tobože svi su se tiskali u prednji dio busa jer je na ljudsku žalost vozila harmonika....pa u slučaju odvajanja zadnjeg od prednjeg djela da budu na sigurnom...jea rajt. A žena koj je stojala do mene pričala je o mladeži bila je tolko glasna pa iako sam slušala Sadistic na 31 volume...žena se čula...aaa htjela sam joj onaj mokri kišobran baciit u bulju. Zašto ljudi nemaju srama...mislim kad je mene sram to se vidi...sakrijem se ispod obližnjeg stola i stidim se. Nemam pojma ljudi su čudni iako su nešto tamo...aaaa nemam inspirejšn ....
budite mi pozdravljeni!!!!
Post je objavljen 04.12.2007. u 20:20 sati.