From Iz pismohrane Glasa Koncila
»USTAŠKI POKOLJ U PRAVOSLAVNOJ CRKVI U GLINI« - POVIJESNI DOGAĐAJ ILI MIT?
Piše: Tomislav Vuković
Desetljećima je »glinski slučaj« iz srpnja g. 1941. u novijoj (jugoslavenskoj) historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga tamnog »povijesnog mozaika«. Međutim, ozbiljnija kritička analiza povijesnih podataka i nova, do sada nepoznata otkrića, koja donosimo u ovom feljtonu, dovode pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene.
Preslikana shema zločina
Stječe se dojam da je »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi« stvaran na temelju nekih tragičnih povijesnih činjenica s kraja srpnja 1941. ali umjetno i naknadno po shemi događanja iz sredine svibnja 1941.
Svaki bi povjesnik, kojemu je doista stalo do povijesne istine o zbivanjima u Drugome svjetskom ratu na ovim prostorima, jednako kao i u poraću, morao nažalost, zbog instrumentaliziranja povijesne znanosti i njezina podređivanja neznanstvenim ciljevima, provjeriti utemeljenost brojnih, do sada neupitnih i relevantnih, povijesnih izvora.
Potrebno je odmah reći da u zločinu srpnja 1941. u okolici Gline, za koji se vezuje i pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi, nisu stradali glinski Srbi, kako se to često netočno navodi, nego iz okolice Gline i ondašnjega Glinskoga kotara. Glinski su Srbi, naime, stradali ranije, već sredinom svibnja iste godine, o čemu je podrobno pisao i Slavko Goldstein. Odlomak iz njegova rukopisa knjige »1941.« o svibanjskim likvidacijama glinskih Srba: »U ustaškom pokolju u Glini 1941. ubijeno oko 400 Srba« objavljen je u »Magazinu« »Jutarnjeg lista« od 15. siječnja 2005. Cijeli je tekst pisan više beletristički nego znanstveno, iako očito, na temelju nekih povijesnih dokumenata i osobnih svjedočenja, ali bez navođenja točnih povijesnih izvora (što podrazumijeva naziv dokumenta, datum, citat, broj stranice i druge uobičajene sastavnice svakog ozbiljnijeg znanstvenog rada). Stoga je cijeli tekst sa znanstvenog motrišta, najblaže rečeno, upitan. Istina, u njemu se općenito navode povijesna vrela na temelju kojih je pisan tekst: »O ubojstvu glinskih Srba u noći od 12. do 13. svibnja 1941. mnogo je pisano, a najvažnije činjenice sabrane su u radu Đure Roksandića 'Ustaški zločini u glinskome kotaru od 1941. do 1945. godine', Zbornik Glina, 1988. i u tekstu 'Glina 13. svibnja 1941. - U povodu 60. godišnjice ustaškog zločina' u Ljetopisu SKD »Prosvjeta«, svezak 6, Zagreb 2001.). Međutim, kada je riječ o »glinskome slučaju« kod Goldsteina kao i kod drugih povjesničara problematično je njihovo prihvaćanje »priznatih«, »glasovitih«, »službenih«, »opće poznatih«, »verificiranih« i sl. povijesnih vrela bez ikakvog kritičkog odnosa prema njima. Naime, mnoštvo je tih zaključaka ne samo problematično nego i znanstveno neodrživo, pa tako i u djelima na koje se poziva Goldstein. Tamo je npr. potpuno krivo i, zašto ne otvoreno reći, zlonamjerno prikazano »prekrštavanje« obitelji Meandžija, te neistinito i, zašto ne opet otvoreno reći, zlonamjerno izmišljeno »darivanje zvona iz glinske pravoslavne crkve katoličkoj crkvi u Viduševcu« (o svemu toma u jednom od sljedećih nastavaka) i dr. Prema tome, svaki bi povjesnik, kojemu je doista stalo do povijesne istine o zbivanjima u Drugome svjetskom ratu na ovim prostorima, jednako kao i u poraću, morao nažalost, zbog instrumentaliziranja povijesne znanosti i njezina podređivanja neznanstvenim ciljevima, provjeriti utemeljenost brojnih, do sada neupitnih i relevantnih, povijesnih izvora.
Usputno je potrebno dobronamjerno upozoriti Goldsteina i na neke njegove problematične zaključke. Tako npr. on ističe: »... na glinskim se sastancima pripremalo za 'našu stvar' poubijati više stotina ljudi samo zato jer su rođeni u drugoj vjeri.« (Slavko Goldstein: »U ustaškom pokolju u Glini 1941. je ubijeno oko 400 Srba«, »Magazin«, »Jutarnji list«, 15. siječnja 2005. str. 64.). Naime, kao što se vidi, već sam naslov ne govori o pravoslavcima nego o Srbima, što je svakako ispravnije jer je među žrtvama sigurno bilo i Srba koji nisu bili pravoslavni vjernici nego npr. ateisti. Činjenica o kasnijem osnutku Hrvatske Pravoslavne Crkve također baca drukčije svjetlo na Goldsteinovu tvrdnju. Dakle, nije najsretnije kategorički tvrditi da je u »glinskome slučaju« prvotni motiv zločina bio vjerske naravi. Jednako bi tako bilo dobro da Goldstein uskladi pomalo proturječne tvrdnje u svome tekstu, od kojih je prva: »Njih su dvojica (ustaški dužnosnik u Glini Nikica Vidaković i glinski trgovac Josip Misson, op. T.V.) nakon dugih natezanja oko sastavljanja liste za odstrel, navodno zaključili da nikakve liste nemaju smisla jer 'ih treba poubijati sve', naprosto sve koji budu uhićeni. Opunomoćenik iz Zagreba podržao je takvo mišljenje.« (Slavko Goldstein, isto, str. 64). Druga njegova tvrdnja zbunjuje jer je u očitom proturječju s prethodnom: »Po jedan domaći ustaša predvodio je po dvojicu domaćih ustaških povratnika od kuće do kuće glinskih Srba, prema pripremljenom popisu.« (isto, str. 65.).
Dogovori u glinskoj bolnici
Možda bi bilo dobro progovoriti i o svojevrsnoj »shemi zločina« opisanoj kod Goldsteina, koja se kod gotovo svih povjesničara prenosi i ponavlja u opisu »pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi«. Konkretno, trebalo bi odgovoriti jesu li se zločini u svibnju g. 1941. i u srpnju iste godine doista dogodili po istom »obrascu«, ili je ipak potrebno razlučiti što se kada uistinu dogodilo i utvrditi stvarnu povijesnu istinu? Svi autori, bilo da su pisali o glinskim događajima u svibnju ili o onima u srpnju, imaju sljedeće zajedničke odrednice: - i jedan i drugi zločin se dogodio bez povoda, pa se za svibanjski tvrdi: »Za razliku od prethodnih dviju 'akcija', gudovačke i blagajske, Kvaternik ovaj put nije čekao nikakav povod, niti je smatrao potrebnim da ga sam isprovocira. Inicijativa je došla iz same Gline, a zagrebačka ju je središnjica spremno prihvatila.« (Slavko Goldstein, isto, str. 64.). Jednako se tako i srpanjski zločin s »pokoljem u crkvi« prema većini autora dogodio bez ikakva povoda: »Ta 'bartolomejska noć', koju su ustaše doista majstorski izrežirale, pripremana je temeljito, da bi se njena monstruozna obilježja duboko usadila u psihu svjedoka toga događaja« (Branimir Stanojević: »Ustaški ministar smrti«, Nova knjiga, Beograd, 1986., str. 78.) - i jednom i drugom zločinu prethodio je dogovor ustaških čelnika u glinskoj bolnici, pa se za svibanjski tvrdi: »Tako je isto utvrđeno, da je sredinom svibnja 1941. godine, prije svih masovnih hapšenja i ubojstava Srba, održan u zgradi nove bolnice u Glini sastanak ustaša, na kojem se zaključilo da se Srbi likvidiraju. Na tom sastanku su bili prisutni, pored ostalih ustaša, i dr. Mirko Jerec, odvjetnik iz Gline i ustaški 'ministar pravosuđa' dr. Mirko Puk« (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3.) Jednako tako govoreći o zločinu u glinskoj pravoslavnoj crkvi svjedok Živko Tomić također spominje sastanke u istoj bolnici: »Ja sam premješten u Glinsku bolnicu iz Otočca u studenom 1939. god. te sam viđao, da redovno svaku večer dolaze na sastanak liječniku dr. Jurju Reboku dr. Miro Jerec, Mato i Nikica Vidaković, dr. Juraj Devčić, a dolazio je poneki put i Slavko Mrgan - 1940. god., a 1941. je redovito dolazio i to po nekoliko puta dnevno kao i navečer.« (Arhiv Srbije, fond 110, br. 1268, Iskaz o pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi od 10. i 18. listopada 1944. pred Okružnom komisijom za ratne zločine Okružnog NOO Banije, br. 1/44, str. 1.). To je pred istom Komisijom govoreći o predmetu - »Pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini«, potvrdio i svjedok Veljko Rukavina iz Gline (Arhiv Srbije, isto)
"Rekao je da nema što reći"
- i za jedan i za drugi zločin u Glinu su pristigli tzv. ustaše povratnici, pa se svibanjski dolazak opisuje: »U nedjelju 11. svibnja oko 5 sati poslijepodne iz Zagreba su u Glinu stigla dva siva autobusa s približno pedeset dobro naoružanih ustaša, većinom povratnika, pripadnika Poglavnikove tjelesne bojne, u maslinasto-žutim uniformama donesenim iz emigracije.« (Goldstein: »Jutarnji list«, 15. siječnja 2005. str. 65.). Jednako se tako i u srpnju spominju ustaše povratnici: »Ja sam ga upitao zašto nama nema spasa i on je odgovorio, da je u emigraciji dosta produrao, pa sam ja iz toga zaključio da je on ustaša emigrant, a on je rekao da je Dalmatinac, a i po govoru se to vidjelo.« (»Saopćenje br. 33. Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača«, »Vjesnik«, 4. lipnja 1945, str. 3.) - i u jednom i u drugom zločinu uz Srbe je bio također uhićen i po jedan Hrvat, pa se u svibanjskom događaju ističe: »Sudac Stjepan Detoni, Hrvat, protestirao je kod ustaša koji su odvodili njegovog stanodavca dr. Gajića, Srbina, pa je zato i Detoni, zajedno s Gajićem, morao u zatvor.« (Slavko Goldstein, isto, str. 65.). U srpanjskim se događanjima prema jednome svjedoku također pojavljuje hrvatski uhićenik: »Bio sam prisutan kad se u kamionu našao i jedan Hrvat. To su naglasili prisutni ustaše. Bio je u sredini kamiona. Tražili su ga da ustane i on je ustao. Rekli su mu da će mu omogućiti da izrekne svoju posljednju želju. On je šutio. Kada je morao progovoriti rekao je da nema što reći, nego da što bude s ovim ljudima, neka to bude i s njime. Dobio je kundakom po leđima i sjeo. Tako je i taj kamion otišao.« (Arhiv nadbiskupskog duhovnog stola, 1685/1998, Karlo Lipak: »Glina 1941.«, str. 6.) - i u jednom i u drugom zločinu pojavljuje se po jedan preživjeli svjedok, pa se u svibanjskom zločinu spominje: »Sve je to potanko ispričao Nikica Samardžija, snažni mladić, jedini od svih tri stotine i više uhićenih glinskih Srba koji je živ dočekao sljedeći dan.« (Slavko Goldstein, isto, str. 65.). Jednako je tako i srpanjska zbivanja preživio samo jedan svjedok: »Iznosimo ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija). Ljuban je jedina preživjela žrtva strašnog pokolja u glinskoj srpskoj crkvi. Kao što je poznato, pokolj, koji su ustaše izvršili u crkvi u Glini mjeseca kolovoza (sic?!) god. 1941. bio je jedan od prvih ovakvih pokolja u Hrvatskoj.« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969. str. 6.-8.)
Jedini preživjeli ranjeni u nogu
- i u jednom i u drugom zločinu jedini preživjeli svjedoci su ranjeni, i to obojica u nogu, što je u slučaju Nikice Samardžije u svibnju 1941. opisano u glinskome lokalnom glasilu: »Nikica sada zgrabi ustašu, prebaci ga preko kuka i u jednom skoku bio je na obali Gline. Čuo se pucanj, ali on je već zaronio. Nešto ga je vruće liznulo po nozi, ali nije osjećao boli...On potrči preko polja. Desna noga bila je utrnuta i boljela ga strašno... Kod Marice Tovarlaže stigne sav iscrpljen. Ona ga nahrani, dade nešto suhe odjeće, previje ranu, koju je bio zavio komadima košulje.« (»Hapšenje glinskih Srba«, »Banovac«, Glina, 27. srpnja 1960. str. 2.) Jednako je tako u srpnju iste godine bio ranjen i Ljuban Jednak: »Nad jamom su ustaše gledale svoje žrtve. Neka žrtva još se micala. Zapraštali su karabini i revolveri po jami. Tada sam bio ranjen u nogu.« (»Jezivo svjedočanstvo Ljubana Jednaka o Glini«, »Prosvjeta«, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, br. 584-5, srpanj-kolovoz 1969. str. 6.-8.). Što reći na spomenute sličnosti? Najprije, neosporna je povijesna činjenica da su se zločini i u svibnju i u srpnju 1941. nad Srbima dogodili u okolici Gline. Međutim, ako se i zanemare neke netočne teze, kao npr. da su zločini ničim izazvani, jer je sigurno da su događaji u »glinskome slučaju« od 29. srpnja 1941. s »pokoljem u crkvi« uslijedili kao odmazda ustaških vlasti zbog partizanskog napada na željezničku postaju u Banskome Grabovcu nekoliko dana ranije (o tome također kasnije), i ubojstva nekolicine ustaša, stječe se dojam da je »pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi« stvaran na temelju nekih tragičnih povijesnih činjenica s kraja srpnja 1941. ali umjetno i naknadno po shemi događanja iz sredine svibnja 1941.
Objavljeno u Glasu Koncila br. 36/06, strana 25.
Post je objavljen 03.11.2007. u 11:38 sati.