Još jedan post na temu ljudske gluposti. Na priču koja svaki dan sve je šira, sve veći broj ljudi se gubi u njoj i nestaje. Nije to više priča koja se samo ispriča i da na tome ostane. Ona je danas postala priča koja rađa, razvija, ali unhištava živote, kako ona želi i umije. Ovu priču pišem na temelju vlastitog iskustva, ali i iskutva mojih najbližih prijatelja, ali i na temlju saznanja kako je drugima bilo u tim trenutcima. Svi smo mi rođeni jednaki, svi smo kao djeca sanjali neke svoje snove, no nitko se nije trudio da nam već tada počne na neki način govoriti da pazimo da mnogi od tih snova se možda neće ostvariti, da ćemo lupiti u zid. Razumijem donekle naše roditelje nisu nam htjeli na neki način uništiti djetinjstvo, srušiti one divne dječje snove u kojima je sve čisto, nevino i prelijepo. No, godine nose svoje djetinjstvo postaje sjećanje i uspomena vrlo brzo. I odjednom se nalazimo gurunti u svijet odraslih. Bože, kako li je jadan i grozan taj svijet odraslih. Do jučer smo se zajedno igrali dane provodili, a sada kad smo kao odrasli više se ne poznamo. Mnogi od nas su učeni da je poštenje, moral, iskrenost, ljubav temelj vjere ali i života i da od toga ne trebamo odustajati. Ali ovaj svijet tzv. odraslih ima druga pravila. Ja sam prošao takvo djetinjstvo i neke događaje da sam već bio spreman na okrutnost ovog svijeta. Ali iznenadio sam se na to nisam bio spreman. Da isti oni ljudi s kojima sam odrastao će mi okrenuti leđa. Da će oni kojima sam pružao iskreno svoje ruke uzeti ono što njima treba i otići. Svijet odraslih i njihova pravila, njihov način igre za opstankom na ovom svijetu. Vamo je sve dopušteno, samo ono što su nas kao male učili nije. Odrastao sam u obitelji, gdje je vjera i ljubav temelj svega, naučen sam i usadito mi je u srce to. No kako se boriti sa ovim vjetrenjačama zla, koje gaze takve kao ja. Znam da još ima ljudi koji cijene i poštuju ljubav, vjeru,iskrenost. Ali sve teže je ih naći. Zašto? Skrivaju svoje oči, pokrivaju svoje srce, da ga nitko ne nađe, zbog straha od vjetrenjača kojima je cilj uništiti i malo ono ljubavi što je na ovom svijetu ostalo. Jedna stvar koja me još iznenađuje i zapravo me zaintrigirala, a to je da kako takvi ljudi koje ovdje zovem vjetrenjačama, prepoznaju sami svoje. Znaju, osjete ljude koji su kao oni i ništa. Ali čim osjete da nosiš srce mjesto kamena, da ti je ljubav u očima, sve će učiniti da ti srce izvade i kamen stave, da ti ljubav unište i suze u oči stave. Zato je danas došlo vrijeme, da mnogi skrivaju svoje oči, spuštaju glavu jer se boje da će ih uništiti. Ja sam negdje prije prošao težak put od dna do ovoga što sam sad. Ostao sam bez najvrednije stvari, bez ljubavi. Također sam nakon toga skrivao oči, spuštao glavu. No, shvatio sam da tako još više tonem, da koliko god boljelo moram dići glavu obrisati suze i reći još sam ovdje. Mogu reći da sam danas opet onaj koji je nekada bio vesel, brbljav, potpuno iskren, laži više nema, okrenut ponovno svemu dobrome u mo životu. No, fali jedan stvar a to je ona, koju još uvijek očekujem na pravu svoga srca. Da će doći i pokucati. Nadam se da će i ona kao i ja dići glavu da neće skrivati oči, ida će dopustiti srcu da ju vodi k meni. No, ovaj tekst nije posvećen samo njoj, nego svim dobrim ljudima, koji skrivaju oči, koji se boje ljubav dati, opet srcem voljeti radost života s nekim dijeliti. Stavio sam naslov posta: "Ne skrivaj oči tu sam zbog tebe!".da bi rekao da nismo jedini i da nas isto negdje svakog čeka makar malo sreće, pa ako je i kratka, ne treba je propustiti, treba je uhvatiti i uživati u njoj makar malo. No, kako je uhvatiti ako skrivate oči, srce. Ja sam imao sreću pa sam doživio nešto predivno u žživotu, nadam se i molim vrlo črsto da opet dobijem priliku to imati. No, neću lupati glavom u zid, jednostavno je , ja ću živjeti i graditi sebe, neću skrivati ni oči ni ljubav niti srce, to će je čekati na njoj je da li će se vratiti. Život nas je gurnuo u okrutan svijet odraslih, u kojemu ne vrijede pravila iz djetinjstva. Tjeraju nas da igramo po tim njihovim nekim pravilima, da svi postanemo vjetrenjače zla. Nemojmo dopustiti to. Pokušavaju nas srušiti, neću im dopustiti, do sada je bilo po njihovim pravilima, ali ja ne odustajem od igre sa svojim pravilima, a to je ljubav, poštenje iskrenost,. Mogu oni to napadati i rušiti, ali jednom kad ljubav odnese pobjedu ništa joj ne mogu. Zar nije najveća i najljepša pobjeda, ona koja je branila i spasila ljubav. Ne sramimo se priznati da još znamo voljeti i da volimo.
Post je objavljen 27.11.2007. u 10:58 sati.