Čovjek na uglu nije imao jednu nogu. Zamijetila sam ga već iz daljine. Sjedio je na stepenicama nekakve trgovine, koja je već odavno bila prestala s radom. Nije ništa govorio, samo je tamo sjedio, šutke. Pokraj njega nije bilo nikakve posude, u koju bi netko eventualno ubacio koju kunu, novac je bio razbacan ispred njega. Zastala sam, gledajući u taj razbacani novac, razmišljajući koliko bih mu novaca trebala dati. Bacila sam 5kn, i slabašno mu se nasmiješila.. (nije bio ni meni neki dan..) okrenula se i krenula prema svom stanu. Čovjek je za mnom bio viknuo: ''Ali, ja ne prosim.'' Dok sam odlazila, razmišljala sam o tim njegovim riječima. Je li ili nije prosio mene se zapravo ne tiče. Razmišljala sam o 100kn kojih imam u novčaniku, i kako je onih 5kn, koje sam mu bacila tamo na pod zapravo bilo najsitnije što sam u tom trenutku imala u novčaniku. Razmišljala sam o svom kukanju, kad svaki mjesec dobijem plaću, i stvarima o kojima konstantno razmišljam da ću kupiti. (napomena meni-daj već jednom kupi novi novčanik, ovaj ti je stvarno isfucan). Licemjerno bi bilo od mene sada reći da to od mene nije u redu, da šta bi trebali reći oni koji nemaju ni toliko koliko ja imam, da ima ljudi kojima je i gore nego meni.. Licemjerno jer tako ne mislim. Gospođa, s kojom sam se jednom vozila u kupeu u vlaku (bila je putem čitala Bibliju, i, zapravo, bila poprilično naporna nama suputnicima, sa svojim prodikama o ''ispravnom životu'') je rekla da je svatko kovač svoje sreće. Skujmo si, pa ćemo i imati! Čovjek na uglu je možda samo jedna nesretna posljedica lošeg ''kovanja'' .. Hoću li, i jesam li dovoljno sposobna da ''skujem'' tu svoju sreću? Nemam odgovor na to pitanje. Ono u što jesam trenutno sada sigurna je da ću... sutra.. otići do čovjeka na uglu, i pitati ga.. je li stvarno prosio? I mislim da ću prije toga otići do kioska, kupiti žvake, da razmijenim onih 100kn, i dati mu 10kn. Možda i 20, ako budem dobro raspoložena. Ako nije prosio, nadam se da ga neću uvrijediti, s novcem koji ću eventualno prije toga staviti ispred njega. I mislim, tj. poprilično sam sigurna da ću sjesti pored njega. Nikad ne možeš znati previše ljudi.
Post je objavljen 26.11.2007. u 21:23 sati.