Čarolijom ću te obgrliti
Zagrnuta plaštem opsesije
Skakutat ću po oblacima
Sve do nove doze ranjivosti
Poslije puno suza
Duga će nas osloboditi
I kada se slobodno spustim niz nju
Sitne travčice zavučene između prstiju
Pomiješane sa morem pogrešaka
Plovit ću na zemlji
Blijedolikog lica
A mravi će se raširiti u obliku krila
Izjest će mi lice
Da plašim bijele snijegoviće na putu
Radeći na zaboravu svih snova, zaboravih na ljepotu sivila. Previše vremena zaokupljeni pitanjima...
Zašto uopće hodam? Zašto dišem? Moram li ostati u toku...ne,ništa ne moram. Eh, da barem onda nije tako teško odbaciti nevažne stvari.
Gdje pronaći ljepotu, ako sigurnost blijedi poput crnog tuša na mokrom papiru, ostavljajući mrlje i šireći zbunjenost. Tuga. Želiš li da ti se predam? Nastavim li lutati bez ciljeva i volje, neću li završiti kao čovjek koji je potratio život?
Samo jedan skok i sve bi se popravilo.
Ali kamo, gore ili dolje..........
Post je objavljen 26.11.2007. u 21:13 sati.