Marketing
Čudno je to ...
Ponekad je dovoljna samo jedna riječ, neka slika, situacija, da se priča u glavi pokrene, da riječi same tvore rečenice i slike da se redaju. Onda hvatam papiriće, salvete, kutije, grabim rukom olovke i pišem jer želim ih pohvatati sve. Baš sve dok su još u tom savršenom redu, ne želim da pobjegnu, ne želim da se rasplinu, nestanu.
Tako nastaje ovaj blog, ako nastaje većina postova, tako pišem ja jer tako i živim, za trenutak. Trenutak strasti, trenutak pažnje, trenutak tuge ... samo trenutak ...
A ponekad ... samo sjedim ... ležim i ne postojim. Riječi ne izlaze, slike blijede, rečenice kidaju se. Ponekad samo volja, živa volja što još tinja u dubini duše natjera me da se pokrenem. Ponekad svojim odlučnim glasom progovara: - Trebalo bi pisati!- i onda vadim svoju šarenu bilježnicu i sve gel olovke. One su najmekše, njihov trag po papiru tako lagano klizi da ponekad pomislim da me baš on inspirira.
I točno se vidim, sjedam za stol, obasjan samo svjetlošću noćne lampice. Palim cigaretu i otpuhujem prve dimove, slažem prve rečenice u glavi i počinjem pisati, puštam mislima da me odvedu.
Ja ... koja nikada nisam niti pokušala zapaliti cigaretu, ja ... kad god pogledam prema pisaćem stolu, zamišljam sebe kako otpuhujem dimove između napisanih redaka. Zašto?! Ne razumijem ... čudno je to, baš čudno ...
Post je objavljen 27.11.2007. u 08:26 sati.