Pregled posta

Yazd, izlet u pustinju

Napustam Shiraz u vecernjim satima, prema sljedecoj destinaciji, gradicu u pustinji s imenom Yazd. Autobus u kojem se vozim je Volvo, moderan, nov i poluprazan. Osvajam jackpot u vezi polozaja sjedala. Tocno sam nasuprot straznjih vrata, mogu se ispruzit a noge stavit na ogromnu plasticnu posudu punu vode. Iranci su jako zedni ljudi i moraju pit svako malo, caj ili samo casicu-dvije hladne vode. Jos spavam dok stizemo u Yazd, gledam na sat, pola cetiri ujutro. Taksisti gledaju mene ali se odlucujem da cu se prosetati ujutro do Silk Road Hotela a do tada jos malo prespavati na kolodvoru kao u stare dobre dane dok sam isao na razne koncerte od Pozege do Pecuha. Nisam jedini kojem je krevet tu noc tvrda metalna klupa ali je toplo i brzo tonem u san. Budi me jutarnja molitva na televiziji, sedam je sati. Cigareta za dobro jutro pa orijentacija putem GPSa. Do centra grada ima 5 kilometara zracne linije, znaci 7 ako idem sporednim ulicicama. Dva sata kasnije si kupujem Rani sok i dvije krofne za dorucak. Mogao bih uzet taksi jer nitko od prolaznika ne zna lokaciju mojeg hotela. Voznja ce me kostat 1000 tumana iliti 6 kuna sto nije toliko strasno.
Taksist je stari dida koji ne razumije ni rijec engleskog, voza me uokolo, vidim da ni on sam ne zna gdje zapravo hocu. SIIIIIIIIIILK ROOOAAAD HOOOTEEEEL derem mu se u uho, on zaustavlja auto, vidno izivciran ali vidi da nece izmust pare od mene. Izlazim van, pitam u nekom muzeju gdje je Silk Road. Imam srece, tu je skoro pa iza ugla. Zahvaljujuci zivcanom didi sam si ustedio koja 3 kilometra setnje s ruksakom na ledjima. Stizem u ogroman kompleks soba s bazencicem u sredini i hrpom stolova. Manager hotela je ljubazan, nudi mi caj kao dobrodoslicu. Govorim mu malo o sebi, da nisam bogati europljanin vec iz male siromasne Hrvatske. Kao smjestaj mi nudi spavanje na krovu, samo 1000 tumana. Ionako nosim vrecu za spavanje i podlogu sa sobom pa nije neki bed.



Jos je rano jutro pa se odlucujem za ljencarenje, lezim u vreci, spavam, pusim cigare, citam knjigu. Dan brzo prolazi bez da sam ucinio nesta posebno. Navecer odlazim u setnju, Silk Road je vise-manje u samom centru grada koji nije pretjerano velik. Kasnije pijem kavu s Luigijem, hipijem u 50im, prepoznao sam ga po peace tetovazi na desnoj ruci i dugoj kosi s bradicom. Tu je poslovno, radi kao mehanicar i sastavlja masineriju za proizvodnju tepiha. Jos 15 dana pa je slobodan i moze kuci, zeni i sinu od 14 godina. Jedva ceka svoj vinski podrum, to je jedino sto mu nedostaje, casica-dvije poslije vecere ili kao sada tokom razgovora s nekim s kim se dobro kuzis. Ostala ekipa u hotelu su stariji ljudi mahom iz sjeverne Europe i tip iz
Nizozemske, ok decko ali u kosuljici i hlacama na crtu. Nestao mu je fotoaparat dan prije dok je bio u Shirazu, pita se kako.
Luigi i ja se samo gledamo i smjeskamo. Obojica si mislimo isto a to je zato sto si sminker brate i na celu ti pise "Rob me
please".
Luigi odlazi u tvornicu u kojoj je ujedino i smjesten a ja na rani pocinak. Krov hotela je ok mjesto za prespavat. Nije
hladno ali zato ima milijun komaraca. Budim se desetak puta sav izgrizen, uspjevam nekako konacno zaspati i vec je pet
sati. Ne jedan mujezin, nego se tri odjednom natjecu koji ce prvi dovest ekipu na jutarnju molitvu. Komarci su otisli
ali je stigla smjena u obliku jako dosadnih muha. Pomirio sam se sa sudbinom i vec je skoro podne kad se uspjevam dici iz kreveta.
Dolje u dvoristu hotela je dorucak davno prosao. Pridruzujem se decku iz Stockholma na caju. Pricamo malo o Iranu i
planovima puta koji svako od nas ima. Zahvaljujem mu se na drustvo i spremam otici u setnju ali stize neki cupavi lik u pratnji drugog neobrijanog. Jako sumnjivo izgledaju, kao ekipa s kojom bi se mogao dobro zabavit. "Where do you guys come from?" moje uobicajeno pitanje da ih mogu svrstat u neku kategoriju. "Czech and Slovenia." stize odgovor. "A brate pa nemoj zezat da si mi susjed!". Konacno netko s kim mogu opet razgovarati na hrvatskom. Aljosa i Igor, upoznali su se u Teheranu a sad zajedno briju dalje prema Istoku. Muci ih pakistanska viza, ocito ju nitko iz EU vise ne moze dobit. Ja se samo smjeskam. Sva sreca pa sam s Balkana i neka pravila ne vrijede za mene.
Razmisljaju o alternativnoj ruti preko Afganistana ili Iraka. Afganistansku vizu dobijes za 25 eura u roku 4 sata a isto tako iracka nije neki problem ako si dovoljno lud i zelis ici tamo.
Slovenac Igor ima 34 godine, diplomirani je informaticar koji je vidio dosta toga, od Islanda, Austalije do Kube. Sada ce biti na putu godinu dana, krajnja destinacija mu je Japan kojeg planira obici biciklom u roku tri mjeseca pa ce se vratit nazad kuci. Ceh ima neko ludo ime koje stalno zaboravljam a i inace nije skroz cist u glavi. Tipican penjac, skuzio sam ga danas dok smo isli na izlet kako leti po planinama.
Ubio sam dan u setnji Yazdom. Govore da je jedan od prvih gradova ikad sagradjenih od blatnenih cigli, koncipiran je kao utvrda za vojsku s uskim ulicicama i mracnim prolazima. Navecer sam se vratio nazad do hotela kad je pocela prava zabava. Naime, stigla je grupa Poljaka. Tip i dvije cure, svi oko 24 godine i na putu kuda drugdje vec u Indiju. Kao ostatak Europe ne mogu dobit paki vizu pa smisljaju alternativni plan.

Narucujemo si svi skupa caj, ima nas osmero. Sarena grupa ljudi odsvuda. Ja kao predstavnik Kroacije, Slovenac, Ceh, Nizozemac, Svedjanin i troje Poljaka. Vrijeme brzo leti u razgovoru, lagano smo i gladni pa se odlucujemo za supu kao glavni obrok. Za sutradan kovamo pakleni plan. U blizini Yazda ima hrpa dobrih mjesta za posjetit ali treba imati prijevozno sredstvo. Organizirani bus hotela nije najjeftinija opcija pa cemo si zajedno iznajmit minibus. Budjenje ce biti u sedam ujutro pa cemo se vec nekako skrpat za dalje.
Ja se savjesno dizem iz vrece u dogovoreno vrijeme. Silazim dolje na dorucak. Samo decko iz Irske je budan, jos jedan od gostiju hotela. Dva metra visok, jace gradjen s plavim ocima i sirokim osmjehom. Govori mi o Pakistanu i destinacijama koje moram posjetit. Pijem kavu s njim pa odlazim u sobe probuditi moje pospane prijatelje.
Do pola devet se uspjevamo najest, napit i oprat zube. Spremni smo na polazak, minibusa nema za taj dan a dva taksista koje je zvao manager hotela nam se cine preskupim s cijenom od 60.000 tumana za 8 sati voznje. Okusat cemo srecu na cesti i vec naci nekoga tko ce nas odbaciti u pustinju. Cekamo par minuta i vec nam staje neki dida. Ima svoj auto i brata koji ce nam biti drugi driver. Brata na kraju cekamo skoro sat vremena ali nema veze za 40.000 tumana ih imamo do pet navecer. Odlazimo u obilazak pokrajine, stajemo u tvrdjavi izgradjenoj u trecem stoljecu prije Krista, naravno od blata. 80ak kilometara dalje je Chuk Chuk. Zanimljivo ime za jedno od prvih zoroastrijskih svetista a znaci kap-kap, kao sto zvuci kapanje vode. Spilja na brdu, zapravo nista posebno ali treba sve vidjet u zivotu. Nastavljamo dalje voznju prema pustinji. Bolje zvuci nego sto izgleda. Hrpa kamenja i smeca, nigdje pjesak i deve kao sto smo si to prvotno zamisljali.
Jos uspjevamo zakasnit u jedini restoran koji radi u okolici tako da nam preostaju samo 3 porcije kebaba i rize na nas deset. Nema veze, samo nam narezi jos malo luka i bit ce sve ok. Sunce vec zalazi, vozacima je sve daleko i zele kuci. Voze nas do jednog sela u blizini za koje se uspostavlja da je highlight danasnjeg izleta. Izgradjeno od blata u oskudnom podrucju sa siromasnom
vegetacijom ujedino i najbolje predstavlja domisljatost i snalazljivost covjeka u prirodi.

Vracamo se nazad u hotel, vec je proslo sest sati kada stizemo. Iranci ne bi bili Iranci da ne traze vise novaca nego sto je bilo dogovoreno. Ja sam bio sa svojim zemljacima u taksiju, jer volim gadach po polsku. Ostala internacionalna ekipa se zabavljala s vozacem koji je imao spiku kao Borat. I like sex, i like food, I don`t like Iran. Igor mi je kasnije pricao da je tip cijelo vrijeme srao kak mu je lose u Iranu i da nista ne voli u svojoj domovini. Ali im je bio zabavan pa su mu platili vise, 30.000 sveskupa. Mi poljaci smo ostali pri dogovorenoj svoti od 20 milja. Nas vozac nije znao ni rijec engleskog pa eto mu kao lekcija iliti motivacija da se nauci.
Ovdje je vec proslo devet sati navecer, u Hrvatskoj je sad negdje oko pola sedam. Internet kafic se zatvara pa moram laganini gibat. Nisam uspio uredit post do kraja, ako vas zanimaju ostale fotke a ima ih hrpa, zavirite u moju flickr galeriju.
Ostat cu jos sutra u Yazdu, moram naci mjesto gdje si mogu oprat carape. Jedini veliki problem koji trenutno imam u zivotu. Gibat cu direktno prema granici u Zahedan i do kraja tjedna biti u Pakistanu. Nadam se da me nece zaustaviti snjeg ili neki ludi taliban. Citamo se ovih dana, pozdrav svima. :)




Post je objavljen 25.11.2007. u 18:54 sati.