Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/stajdooharica

Marketing

....

I opet me *dugo* nije bilo…

Dijelom, kao da nisam ni osjetila da je prošlo više od dva mjeseca … (osim pri pogledu na kalendar … i navečer… kada bi mi nedostajalo toplih riječi sa dragih blogova koje nažalost nisam često stigla pratiti – potrudit ću se nadoknaditi to… :) )

...

Svašta se događalo…

Bilo je tu svih boja…
Nijansi koje volim i malo manje volim…




Od toga, da sam se prebacila sa redovnog studija na izvanredni kako bih se mogla više posvetiti poslu…
Uostalom, tako sam i željela cijele ove i dijelom prošle godine otkako sam počela raditi u istoj firmi preko student servisa…

A sada neki su mi pogledi u glavi drugačiji…

...“Čovjek valjda neke stvari shvati tek kada mora…
Jer zaista je istina da čovjek često vidi samo ono što želi vidjeti…


Tako je bilo i sa tim nekim stvarima na poslu…
Koje su mi prije izgledale draže… možda ljepše u neku ruku...
Sretnije…
Šareno obojane…

A sada kada sam napokon progledala što se tiče nekih ljudi, situacija i ostalog...
Slika je ipak malo drugačija...

No i dalje je to posao koji volim raditi...
I dalje su tu neki ljudi koji su mi jako jako dragi... :)

Pa onda (u velikoj većini vremena) oni nedostaci i crne mrlje izgube svoj smisao...

...

I nekako dok većinu vremena provodim na poslu (i puno manje vremena imam za ostale stvare) shvatila sam...

Da su Roditelji u pravu kada kažu - Prvo škola pa onda sve ostalo… :)
Jer čim je „ozbiljan“ posao u pitanju, faks je uz to izgubio onaj primaran smisao…
Najviše zbog toga jer mu puno manje vremena možemo posvetiti... a to dosta zna otežati situaciju vezano uz polaganje ispita i ostalog (jer nakako ispadnete iz tog đira tamo...)

A roditelji kažu da se trebamo školovati kako na poslu ne bi bili tlačeni od strane nesposobnjakovića, lijenčina i sličnoga…
Barem kažu da ako završimo faks nećemo imati toliko toga u svojoj radnoj okolini…
Valjda…



Ja još uvijek nekako rado vjerujem u ono što mi otac govori…
U ono što mi je govorio dok sam bila djevojčica…
Klinka koja gotovo sve vjeruje…


...


I puno sam se smijala u zadnje vrijeme…
Jer dosta je ljudi oko mene koji mi uljepšavaju dane…
Toplim riječima, širokim osmijehom, zagrljajem ili samo svojim prisutstvom...
Jer zaista postoje ti neki ljudi koji se nađu često pored nas kada zatreba...

Bilo na poslu, na putu do doma, kod kuće…
Na Jugu…

Naše Zvijezde...

...

A i jesen je pridonijela tome da mi je osmijeh na licu… (jako volim jesen :) )
Duge šetnje prirodom…
Šetnje ulicama obojanim u zlatne nijanse…
Lišćem koje se vijori kako automobili prolaze…
Ljudi kojima se često žuri i ne mare za ljepotu koja im je pred očima...


„Naučio sam i ono što je bjelodano jasno svakom djetetu.
Da je život zbirka malih života, od kojih se svaki živi po jedan dan. Da svakog dana treba otkrivati ljepotu u cvijeću i poeziji i u razgovoru sa životinjama. Da ne može biti ljepšeg dana od dana provedenog sa snatrenjem, zalaskom sunca i svježim povjetarcem. Ali nadasve sam naučio da je smisao života u tome da se sjedi na klupi uz staru rječicu, s rukom na njenu koljenu, i katkad, u dobre dana, da se i zaljubi.“



Mmmm, ma sami pogled na sve to...




A još su tu i pečeni kesteni koji svemu tome daju neki poseban čar… :)

I prve pahulje…
Snijeg i „grudanje“…

Hladne ruke u Njegovim džepovima…

Topla kava ili čaj... možda kuhano vino?.... :)

I…

Zajednički Osmijeh…




I plakala sam u zadnje vrijeme…

Zbog nekih poteškoća na poslu…
Manjka slobodnog vremena i nekih osoba s kojima se rijetko viđam, a željela bih drugačije…
Zbog par filmova i knjiga koje su u meni probude neke nostalgije...
Zbog Toše Proeskog…



Zbog nekih starih pjesama…

Zbog Njega…






Ali ne mogu ne spomenuti još nešto...
Nešto što me dugo držalo nasmijanu... i jako jako sretnu...
Jer sam ponovno spoznala kako je Život neobičan... i divan u tim nekim stvarima koje nam donosi...

Jer postoje ti neki ljudi... koje direktno ne poznajemo...
Mislim, nismo se s njima rukovali, izmijenili riječi sa pogledom u oči...
Nismo ih pitali čime se bave, da li su u vezi, gdje izlaze i koliko novaca zarađuju...

Ali kada smo ih prvi put sreli (na tren pročitali njihove riječi na blogu) prepoznali smo se u Njihovim riječima i osjećali smo kao da ih poznajemo puno duže od tih par minuta...

Jer postoje ti neki ljudi koji nas tako poznaju, a nikada ih u životu nismo vidjeli...

... i nedavno (preko dopisivanja mailom) shvatila sam kako sam se nesvjesno (poslovnom prigodom) vidjela sa jednom od blogerica koju pratim gotovo od samog početka...
čije sam tekstove upijala jer ulijevali su u mene neki poseban osjećaj...
osjećaj sreće kada mi je nedostajao...

Onaj sanjarski osjećaj koji nam daje da često ovaj Život gledamo kroz *ružičaste* naočale...
Pogledom djeteta...


Zapravo, ona je jedan od razloga zašto sam i započela pisati ovaj blog...

...

Dragonfly, veselim se daljnjem *slučajnom* susretu sa tobom... :)




Post je objavljen 25.11.2007. u 17:54 sati.