Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/petarpanpetarpan

Marketing

Ratatouille iliti Petar Pan u epizodi: Za sve je kriv jedan miš

Trenutak prije nego li se probudim, dok su mi kapci još čvrsto zabrtvljeni kao rolo vrata pred zlatarnicom, uz anđeoske trublje u zadnje mi snove uplovljava kao čamac velika kriška rajske torte moje punice i doziva me sebi. (Torta, ne punica.)
Nešto kasnije, dok se u ogledalu upoznajem s novim borama, zamišljam da me uz stol dočekuje batler James i uz jutarnji Times preporučuje mi full monty engleski "vitaminski" doručak: ham 'n' eggs, strawbery jam on toast i sve ostalo tome pripadajuće što je potrebno da bi se jedan džentlmen okrijepio za današnji izlet na ladanje u Gloucestershire i popodnevnu partiju kriketa. Čim iza sebe zatvorim kućna vrata na putu prema novom radnom danu, zamišljam da će me pred ulazom dočekati Veljko Barbieri i kazati: "Ne možeš više na gradilište, sinko, trebam nekoga da me prati na mojim gastro-putovanjima, ne mogu ja to sve sam. Evo i Paul Bocuse traži degustatora, odluči se, brže!"

Moj osobni upravitelj, od milja zvan mozak, ne pristaje na kompromise i jedina mu je zanimacija hrana. Gospodin nos prima samo gastronomske informacije, žlijezde su u stand by stanju pripravnosti. Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o hrani. Doktore Pavlov, pomozite!

A za sve je to kriv jedan miš.

Nije ni čudo da na sudu koji put oslobode očevidnoga krivca, sve je to stvar imidža. Ili dobrog advokata. Ili pokvarenoga suca. Kako god, htjedoh reći, zadnjih mi je dana jedan miš pravi heroj. Uzor, štoviše. Zapravo, i nije baš miš, već pantagana. Reklo bi se odvratni štakor, Rattus Rattus, čudovište gologa repa i oštrih zubiju koje ordinira po smeću, prenosi zarazu i, što je najgore, ružan je, brate. Ali da ne biste pomislili da imam uvrnut ukus, ovaj moj junak nije takav, bože sačuvaj. Njegovo je krzno modro, dok je ostatak družine siv. On je sitniji, ima okrugli crveni nosić i nedužne očice, odmah se vidi da je drukčiji od ostalih. Simpatičan je, znate kako već znaju biti simpatični miševi u crtićima. O, nisam vam rekao da je iz crtića?

Image and video hosting by TinyPic

Ne mislite valjda da su crtići samo za djecu? Jesu li nam na maturi, ispitu zrelosti kako su ga ne znam zašto nazvali, uručili diplomu i uvjerenje da više nismo okvalificirani za uživanje u crtićima? Pitat ću još jednom Veleuvaženu Kneginju, ali čini mi se da takvu potvrdu nemam nigdje spremljenu. Ovaj se animirani film zove Ratatouille (kod nas Ju-hu-hu!) i svi se događaji zbivaju u kuhinji .

Miš u kuhinji. I dalje se ne možete opustiti. Ne zvuči vam baš strašno privlačno. Izgleda da niste još vidjeli što ovaj mali četveronožni genij radi kad se dočepa kuhala i štednjaka. Nije valjda da nisam spomenuo da je kuhar? Genijalan kuhar. Najbolji u Parizu. A svi mi koji nikad nismo bili u pariškom restoranu znamo što to znači. Meka, Medina, Lourdes i Fatima obožavatelja hrane. Mjesta gdje se događaju čuda pred našim očima. Mjesta na kojima više nitko ne sumnja u postojanje Gospodinovo.

A što ću kad baš volim crtiće. Gledam ih kad god mogu. Ujutro, popodne, navečer, ponedjeljkom, utorkom, svetkom i vikendom. Nažalost, zadnjih mjeseci gledam ih samo u poneko nedjeljno popodne. Pratim ih s ona dva mala čudovišta. Uživam, koncentriran sam poput tigra u večernjem lovu i stvarno ne znam zašto mi svako malo kažu "Tata, hrčeš!". Dobro, ostavljam otvorenu mogućnost da su me kalorije po koji put shrvale, ali zgode maloga chefa držale su mi oči širom otvorene.

Uhvatio me na osjećaje i više me ne pušta.

Jedva uspijevam dovršiti jednu jedinu jadnu rečenicu, a mozak mi se već zablokira i samo mi pada na pamet kako bi bilo lijepo probati nešto fino. Dobrodošli su poznati okusi, ali čakre su mi širom otvorene i za nešto što nikad nisam kušao.

Souvlaki, recimo.

Nasi goreng.

Cajunski gumbo, kineske spring rolls, waldorf salata, pastirska pita, pekinška patka, čileanske empanade, turski pilav, fondu, tatarski biftek, dim sum, quiche lorraine, tempura, sukiyaki i šašlik mi se komešaju u mislima, guraju na mjestu subjekta i predikata, uvlače mi misli u jednosmjernu ulicu.


Život je težak, kaže moj najnoviji idol (nemojte da počnem s nabrajanjem prijašnjih stotinu i pedeset sedam heroja koje sam bio spreman slijediti čim me pozovu) i premda je ključna rečenica filma "Svatko može kuhati", osvjedočio sam se da su u našem domu te vještine nekako nesrazmjerno razdijeljene.

Ispričajte me na trenutak, idem staviti nešto mekano pod koljena, vrijeme je za zanemarivanje ponosa, treba Veleuvaženu Kneginju, gospođu MF izmoliti za nešto iz njezina svečanoga repertoara, sva ova priča opet mi je otvorila apetit.

A za sve to je kriv onaj miš.



Post je objavljen 25.11.2007. u 01:07 sati.