Umorna sam od pokušaja da napišem priču koja će me zadovoljiti, iz čijih će se redaka iščitavati nekakva dubina. Omča tuđih očekivanja steže me oko vrata. Posao me u redakciji danas iscrpio. Osjećam se iscijeđeno i prazno, ali tako je konstanstno posljednjih mjeseci. Gasim računalo, dok koračam prema vješalici iza mene titra plavkasta svjetlost monitora. Kaput oblačim teško, gotovo bolno, gmižem stepenicama, pozdravljam šutke i izlazim na ulicu. Zapuhnuo me svježi kasnojesenski vjetar.
*****
Na uglu Radićeve ulice sjedila je starica s malenim buketićima u rukama. Skakutala je na mjestu, rukom ispruženom prema svakom prolazniku nudila je od hladnoće gotovo istrule cvjetiće. Prizor je odisao nečim grotesknim.
- Veronika. Zovem se Veronika – prozborila je žena koju sam već bila ostavila par koraka iza sebe, a tri su se rupe u zubima otkrile iza iskrivljenih usana.
Nemilosrdni je val srama u tom trenutku prožeo cijelo moje tijelo.
U spomen na 2006.
Post je objavljen 24.11.2007. u 22:55 sati.