Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/redskin

Marketing

Izbjeglica










Sjedila sam na predzadnjem doku, malene marine hotela 'Lav', upijajući miris mora izmiješan s onomatopejama srpanjskog jutra. Doručak, malo salame među dvije šnite kruha, sam odavno podijelila galebovima, pazeći da me s balkona naše hotelske sobe ne vidi majka.
– Slabo jedeš – govorila mi je stalno.
Pokušavala sam, u mislima, more obojiti u zeleno, smanjiti ga i izdužiti. Osjetiti ugodnu hladnoću. Pokušavala sam kliktanje galebova pretvoriti u razdragan smijeh, tako poznat uhu i ugodan srcu... Pokušavala sam zavoljeti maleno splitsko predgrađe. Uzalud. More nije bilo Neretva, a galebovi nisu bili golobradi skakači s Baščina. Riva malene marine hotela 'Lav' nije bila Onešćukova, a izbjeglice s kojim sam dijelila sudbinu nisu bili turisti zaljubljeni u Stari grad... Nedostajao mi je grad. Moj grad. Moje ulice, moji prijatelji, moj naglasak... Nedostajao mi je on, zamišljala sam ga stalno u onoj plavobijeloj majici. Nedostajala sam si ja, kakva sam bila... Prije ovoga svega. Prije rata. ''Prije rata'' – eho mojih misli odbio se negdje u grlu i skoro nečujno izašao iz mene. Kada hotel dijelite sa 450 izbjegličkih obitelji, svaka priča počinje sa 'prije rata'...
Prije rata, nisam bila izbjeglica – bilo je tako dobro, bar u mislima, se vratiti u vrijeme kada nisam svakoga dana iz izbjegličkog hotela, nosila izbjeglički ručak, 'kupljen' izbjegličkim bonovima. Ja – rukometašica, ja – pjesnikinja, ja – prijateljica, sav moj život bio je premalo da pretegne jednu jedinu riječ na vagama splitske svakodnevnice. Izbjeglica.
Izbjegla. Pobjegla. Od malenih komadića smrti, od kojih su, ovog proljeća, počeli slagati sliku moga grada. Slika izbjeglištva bila je, očekivano ili ne, sastavljena od komada predrasuda i ksenofobije, različitih veličina. Podrugljivi nazivi koje smo od malih nogu tako revno i pažljivo smišljali za sve došljake, sad su mi se jednakom revnošću vraćale. Uloge su se okrenule i ja sam bila došlo, dok sam svaki dan prolazila noseći ručak iz hotelske kuhinje u bakinom bijelom platnenom cekeru, kraj kioska na kojem bi se klatarili lokalni dripci. Ja sam trpjela poglede prolaznika, čekajući u jednom od bezbrojnih redova za nešto, s izbjegličkim kartonom u ruci. Kažu da se čovjek lako navikne na bolje. Često se sjetim, kako smo se mi tada lako navikli na gore. Mnogo gore...
Sjedila sam na predzadnjem doku hotelske marine, već mjesecima, uvijek na istom mjestu. Pokušavala sam, u mislima, zagrliti mladića u plavobijeloj majici čiju sam jedinu sliku, brižno presavijenu, čuvala u džepu. Pokušavala sam izbrojati dane, te male komadiće vječnosti, od našeg zadnjeg zagrljaja pred mojim izbjeligičkim autobusom. Bilo je tako lako povjerovati u svaku njegovu riječ, dok je brisao moje suze. On će ostati još koji dan. Skupiti neke novce. Dokumente. Ja ću ga pričekati u Splitu... Još samo koji dan... Sredit će papire i zauvijek napustiti ono osinje gnijezdo u koje se pretvorio biser Hercegovine. Zauvijek nestati iz svakog rova i iz svake evidencije... Iz svake one užasne ratne jazbine u kakve su se pred sam rat počeli pretvarati bircuzi naše mladosti... U jednoj takvoj kafani ustrijeljen je u pijanom obračunu nekoga ili nekih... Kažu, zakačilo ga. Kažu, bio je u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Možda govore istinu, možda lažu... Kao da ga pravdaju. Kao da je meni važno, kako i gdje... Kao da moje srce kuca u ritmu adrenalinskih domoljubnih pjesmica. Uzalud sve spomenice i sva odličja, oprosti domovino, ali moja bol nije manja kad me tješe tvojim oltarom...
Sjedila sam, u nekom drugom životu, na predzadnjem sjedištu niskoga modernog autobusa, švedskih oznaka, pažljivo listajući vlastitu švedsku putovnicu. Odviknuta od mostarske vrućine, čekala sam da se vrata nečujno zatvore i da nestane srpnja, sunca i moga rodnog grada. Idem doma. Nisam osjetila olakšanje ni kad je air-condition konačno proradio i autobus kliznuo kolodvorom. Vrućina ili davni deja vu... Kroz vreli, trepereći zrak, s kolodvora, s istoga onog mjesta, mahao je mršav mladić u maskirnim hlačama i plavobijeloj majici... On će ostati samo još koji dan...


Post je objavljen 26.11.2007. u 11:30 sati.