Umjesto da kao i sve žene njenih godina lovu troši na fitness, ili pedikiranje, frizera ili kozmetiku, novu dizajnersku odjeću, odlučila je nešto malo love uložiti u posve drugu stvar.
Dakle, ona zna svirati klavir, ali to je jako diskutabilna tvrdnja. Zna svirati note koje su napisane. Cijeli život željela je svirati jazz na klaviru, a u školama se improvizacija ne uči. Sama nije znala kako da počne. Tako je slučajno (ili ništa nije slučajno) pred neko vrijeme bila na jazz koncertu gdje je svirao jedan takav pijanist. Rus. Svirao je kao da nije s ovoga svijeta. Svirao je samo on, a činilo se kao da je na bini orkestar. Tonovi su je obavijali, i ostavili takvom sve do idućeg jutra. Da, htjela je baš to. Tada je odlučila: nazvaće ga i pitati za satove. Nekako je našla njegov broj. Razgovor je bio puno jednostavniji i lakši od onog što je očekivala. Objasnio joj je da živi u drugom gradu, ali sve je to Europa. Jednom mjesečno ona će imati sat poduke. No, osim muzike koja je sada počela teći iz nje same, ona je začuđena, zadivljena što postoji jedan svijet bez grubosti. Bez ogavnih političara, bez nasilništva. A u tom svijetu ima još ljudi. To je svijet koji ona okusi jednom mjesečno, ali vrijedi tisuću puta više. Ovdje je najvažnije da ona odsvira frazu. I da je ta fraza lijepa, puna, pogođena. Ovdje je najvažnije da joj je ton na klaviru mek i okrugao. Tu se ne spominje utrka za saborničkim klupama, i vrijeđanje nije udomaćena komunikacija. Ona svira, a on je sluša. Ponekad ju ispravi, ponekad joj sugerira što treba. Najdraže joj je kad sluša njegovo sviranje. Tada je svaki puta obaviju tonovi kao na onom koncertu. Kad se vraća kući, sretna je jer u rukama stišče note i svoju novu zadaću. Boravak u novom svijetu nije više samo jednom na mjesec.Taj sat je produžen svaki put kad doma sjedne i svira. Sretna je, jer je sada dio nekog novog paralelnog svijeta, puno ljepšeg od mnogih drugih.
Post je objavljen 23.11.2007. u 10:28 sati.