Dan 1.: Nadvio se nad mene, jako blizu, zbunjujuće blizu. Odmaknula sam se tek toliko da pogledam bolje i uvidjela da je njegov šal zavezan jednim krajem u čvor. Pravila sam se pametna i odvezala mu taj čvor govoreći da nije energetski dobro kad na sebi nosi nešto zavezano u čvor. Kasnije mi je držao ruku,…a i ja njegovu. Bilo je neke čudne i strane topline nagovještaja svemira, ali nisam previše bila zainteresirana za ulazak i razgledavanje. Bila sam dovoljna sama sebi i zadovoljna time, a zaključila sam da se tu ne bih imala s čime i protiv koga boriti.
Dan 2.: Tražili smo mjesto u gradu za razgovor. Iz ljubaznosti jednog prema drugom i kritike ponude našeg grada za mjestom za razgovor, traganje je potrajalo. Kad smo napokon naišli na odgovarajuće mjesto, bilo je kao stvoreno za nas. Pričali smo malo, jer je izgledalo kao da smo si već sve rekli. Bilo je…toplo i odškrinuto za proučavanje svemira jednim okom. Uvijek sam se dičila svojom radoznalošću. Shvatila sam, virkajući u njegov svemir, da je baš…pozivajuć. Bila je nedjelja, a nisam bila umorna. Već tu se dogodilo nešto neobično. Sve je na dodir postalo mekše.
Dan 3.: Uh,…moje tijelo više nije bilo u nadležnosti mojeg uma. Veselo je trčkaralo, zajapureno i poludivlje ni samo ne znajući gdje (jer još uvijek nije imalo potpunu slobodu razmišljanja i donošenja zaključaka). Shvatilo je, međutim, i prepoznalo (kao što to tijelo uvijek napravi prije uma) da ga tamo nešto jako izaziva i poziva svojim komešanjem, toplinskim i svjetlosnim isijavanjem, bujajućim energetskim vrtlogom…
Kad tijelo podivlja, jasno nam je svima, um tu ne može puno. Poput razigranog psa koji vuče svojeg gospodara za uzicu (a inače to izgleda drukčije) jurilo je skakutajući i skakutalo jureći prema izvoru svoje zanimacije i putem me pokušavalo uvjeriti da je taj svemir sasvim zgodna stvar i da …
Dan 4.: Pogledala sam dobro nosioca vlastitog svemira. Dobro sam ga pogledala. Kao da je znao što sam došla istražiti i usput uvidjeti svoje snage, pružio mi je svoju osebujnu podlakticu da se držim za nju, u slučaju osjećaja panike kojeg obično imamo mi sitne kritičarske duše. Zgrabila sam poput sokolice kandžama tu izuzetnost njegove podlaktice (nisam se usudila poletjeti što bi se od sokolice očekivalo kad već ima krila, je li?) i dopustila da me elegantno uvede u taj svemir. Točnije, njegov svemir me jednostavno usisao. Zabezeknula sam se od ljepote i strahopoštovanja. Odmah sam znala da je sam naslikao svoj svemir.
Post je objavljen 23.11.2007. u 10:13 sati.