Moja prabaka zvala se Ljubica. Živjela je u sama u malom stanu na zadnjem katu zgrade, direktno iznad pošte u središtu malog ličkog mjesta. Stan je dobila na korištenje od države nakon što joj joj je muž poginuo. Bila je žena zmaj koja je sama othranila petero djece, pri tome nemilosrdno primjenjujući tadašnje odgojne metode.
Prabaku sam redovito posjećivala. Išla sam joj na živce jer sam bila razmaženo derište koje je divljalo i gužvalo joj tepihe. Bili su to ručno rađeni šareni krpeni tepisi, tzv. krpare, koje je ona uvijek za mnom poravnavala. Stalno sam je tražila da mi da stari dalekozor s visoke police da se igram, a ona se bojala da ću ga strgati. Sjećam se i Paris keksa koje sam kod nje tamanila ko blesava. Prije mog povratka kući ona bi zavirila u kutiju koju je čuvala ispod kreveta i dala mi koji dinar.
Baka Ljubica je bila prepuna priča, a jedna mi se urezala u sjećanje. Nakon što me vidjela da grickam vlastitu kosu, ispričala mi je priču o djevojci koja je tako jela kosu, a kada se već puno kose skupilo, kosa joj se stegnula oko srca i djevojka je umrla. Čak i kada sam davno prestala vjerovati u priču koju mi je "prodala", nisam niti pomišljala na ponovno grickanje kose.
Devedesete je umrla. Bio je to pravi trenutak za smrt jer je upravo bila počela tzv. balvan revolucija u Lici. Danas od nje imam samo stari dalekozor, taj dječji predmet želje.
(inspiracija: http://www.jutarnji.hr/cudne_vijesti/clanak/art-2007,11,22,,99136.jl)
Post je objavljen 22.11.2007. u 23:25 sati.