Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/karaka

Marketing

Jean-Paul Sartre




Jean - Paul Sartre, francuski filozof
Puno ime: Jean-Paul Charles Aymard Sartre
Rođenje: 21. lipnja 1905.
Pariz, Francuska

Smrt: 15. travnja 1980.
Pariz, Francuska


Umjetnički pokret: Egzistencijalizam

Nagrade: Nobelova nagrada za književnost 1964.

Najvažnija djela: Mučnina

Utjecali na: Kant, Hegel, Kierkegaard, Camus, De Beauvoir, Freud, Nietzsche, Husserl, Heidegger, Marx

Utjecao na: Camus, De Beauvoir, Fanon, Butler, Penre, Deleuze

Jean-Paul Charles Aymard Sartre (Pariz, 21. lipnja 1905. - Pariz, 15. travnja 1980.), francuski romanopisac, esejist, dramaturg, scenarist, filozof i kritičar. Sartre je 1964. dobio Nobelovu nagradu za književnost, no odbio ju je primiti iz moralnih razloga.
o
Rani život i razmišljanja
Jean-Paul Charles Aymard Sartre rođen je 21. lipnja 1905. u Parizu kao sin mornaričkog časnika Jean-Baptistea Sartrea i njegove supruge Anne-Marie Schweitzer. Njegova majka bila je njmačko-alzaskog porijekla i bila je rođakinja Noeblovca za mir Alberta Schweitzera. Kad je Sartre imao samo 15 mjeseci umor mu je otac i od tada ga je odgajao majčin otac, Charles Schweitzer, profesor njemačkog jezika koji ga je podučavao u matematici i upoznao ga sa klasičnom književnosti u vrlo ranoj dobi.
Kao tinejdžer za vrijeme 1920ih Sartre se počeo zanimati za filozofiju nakon što je pročtitao Bergsonov Esej o trenutniim podacima svijesti. On je studirao u Parizu na École Normale Supérieure, institutu višeg školstva, koji je bio ishodište svih francuskih mislioca i intelektualaca u to doba. Sartre je uvelike bio inspiriran zapadnjačkom filozofijom, apsorbiravši ideje od filozofa kao što su Immanuel Kant, Georg Wilhelm Friedrich Hegel i Martin Heidegger.
Godine 1929. na Ecole Normale, upoznao se sa Simone de Beauvoir, koja je studirala na Sorbonni i kasnije postala istaknuta intelektualka, književnica i feministica. Zapisano je da su to dvoje imali jako dobru i prijateljsku vezu, te ljubavnu vezu koja je bila otvorena.
Njih dvoje su zajedno izazvali kulturne i socijalne pretpostavke i očekivanja na svoj odgoj, koje su smatrali buržujske i u stilu života i u razmišljanjima. Konflikt između opresivnog, spiritualno-uništavajućeg konformiteta (mauvaise foi - loša sudbina) i "autentičnog" stanja "bivanja", postao je glavna tema Sartreovih djela i bio je tema utjelovljenja njegovog filozofskog djela Bitak i ništavilo (L'Ętre et le Néant, 1943.).
Sartreovo upoznavanje sa njegovom filozofijom je djelo Egzistencijalizam je humanizam (L'Existentialisme est un humanisme, 1946.) koje je prvobitno predstavljeno kao predavanje. U tom djelu, on brani egzistencijalizam od kritičara, tako ultimativno rezultirajući njezine ideje nepotpuno. Djelo se smatralo popularnim, ako se previše pojednostavi, početkom za osobe koje su željele znati više o Sartreovim idejama, ali im je nedostajalo pozadine iz filozofije da bi potpuno absorbirali Sartreovo duže djelo Bitak i ništavilo. Pojedinac ne bi trebao uzeti fraze njegovih ideja kao autoritativne. Sartre je 1965. rekao Francisu Jeansonu da je izdavanje ovog djela bila "greška".
Na École Normale Supérieure je diplomirao 1929. sa doktoratom iz filozofije, a od 1929. do 1931. služio u francuskoj vojsci.
Sartreova metafizika]
Baza za Sartreov egzistencijalizam nastala je u njegovom djelu Nadmašivanje ega. Da počnemo, stvar u sebi je beskonačna i preplavljujuća. Bilo kakavu direktnu svijest o stvari u sebi Sartre objašnjava kao "predreflektivnu svijest". Bilo kakav pokušaj da se stvar u sebi opiše, razumije, historizira itd. Sartre objašnjava kao "reflektivna svijest". Nema načina da se reflektivna svijest pretvori u predreflektivnu, i tako je reflekcija suđena na formu nemira tj. ljudsko stanje. Reflektivna svijest u svim svojim oblicima (znanstveni, umjetnički i ostali) može samo ograničiti stvar u sebi na vrlinu koja se trudi da je objasni i razumije. Iz toga proizlazi da je bilo koji pokušaj samoznaja (samosvijesti) uvijek neuspješan ma koliko god mi puta to pokušali (samosvijest je reflektivna svijest preplavljujuće beskonačnosti). Prema Sartreovima riječima (ili točnije prema interpretaciji Sartreovih riječi): Svijest je svijest samoga sebe u tolikoj mjeri koliko je svijest transcedentnog objekta.
Sve ovo je istinito i o znanju za "Drugog". "Drugo" (biće) je konstrukcija reflektivne svijesti. Pojedinac mora biti oprezan da je ova rečenica više upozorenje nego ontološka izjava. No, ovdje je implikacija da Sartre solpsizam smatra fundamentalnim za bilo koje dosljedno objašnjenje ljudskog stanja. [1]
Sartre ovaj solpsizam prevladava kao neku vrstu rituala. Samosvijest treba "Drugog" kako bi ono pokazalo i dokazalo njezino postojanje. Ona ima "mazohističku želju" da bude ograničena tj. ograničena reflektivnom sviješću drugog pojedinca. Ovo je metaforički izraženo u poznatoj rečenici iz Sartreova djela Nema izlaza - Pakao su drugi (tj. pakao su drugi ljudi).
Mučnina i egzistencijalizam
Kao mladi predavač na sveučilištu u Le Havreu, Sartre je 1938. napisao roman Mučnina (La Nausée) koji je na neki načni služio kao manifest egzistencijalizma i do danas ostao jedna od Sartreovih najboljih knjiga. Uzevši dio iz njemačkog fenomenološkog pokreta, Sartre je mislio da su naše ideje produkti događaja iz stvarnog života, i da drame i romani koji opisuju takva fundamentalna iskustva vrijede jadnako kao i diskurzivni eseji koji služe za elaboraciju filozofskih teorija. Sa ovom mišlju, radnja romana prati istraživača Antoinea Roquentina u malom gradu sličnom Le Havreu koji polako postaje svjestan da beživotni predmeti i situacije nimalo ne mijenjaju smisao njegovog postojanja. Kao takvi, pokazuju se otpornim na bilo koju važnost koju ljudska svijest osjeti u njima. Ova indiferencija "stvari u sebi" (ima veliku sličnost sa pojmom "bića u sebi" u Bitku i ništavilu) ima efekt osvijetljivanja sve veće slobode koju Roquentin osjeća i s njom djeluje u svijetu. Svugdje gdje se okrene pronađe situacije natopljene značenjima koje imaju oznaku egzistencije. Prema tome, "mučnina" na koju referira naslov djela, preplavljuje sve što on susreće u svakodnevnom životu i tako izaziva ćudan, čak i užasan okus - točnije, njegovu slobodu. Knjiga uzima pojam iz Nietzscheove knjige Tako je govorio Zaratustra, koji ga je koristio u kontekstu često mučne kvalitete egzistencije. Nije bitko koliko on traga za nečim drugačijim ili nečim različitim, nemože pobjeći od bolnih dokaza njegove povezanosti sa svijetom. Roman također ima ulogu strašnog realizatora nekih Kantovih ideja. Sartre koristi ideju autonomije volje (da ljudska sloboda i moral potječu od naše mogućnosti da biramo u realnosti) da pokaže svjetovnu indiferenciju prema individualcu. Sloboda koju ja Kant razotkrio ovdje je veliki teret, jer sloboda da mi djelujemo prema predmetima je ultimativno beskorisna, i praktična primjena Kantovih ideja je gorko odbijena.
Priče iz Zida (Le Mur, 1939.) uveličavaju proizvoljan askept gledišta na situacije u kojima se ljudi nađu i apsurdnost njihovih pokušaja da se racionalno nose s njima. Iz toga se kasnije razvila cijela škola apsurdne književnosti.
Sartre i Drugi svjetski rat
Godine 1939. Sartre je odvučen u francusku vojku u kojoj je služio kao meteorolog. Njemačka vojska uhvatila ga je 1940. u Padouxu i od tada je 9 mjeseci služio kao ratni zatvorenik - kasnije je bio u Nancyu, a na koncu u Stalagu 12D, Trevesu gdje je napisao svoje kazališno djelo Barionŕ, fils du tonnerre koje govori o Božiću. Zbog slabog zdravlja (Sartre je tvrdio da mu njegov slab vid narušava balans) Sartre je pušten u travnju 1941. Dobivši status civila, Sartre je ponovno dobio mjesto učitelja na Lycée Pasteur blizu Pariza, smjestio se u hotel blizu Pariza i dobio je novo učiteljsko mjesto na Lycée Condorcet zamjienivši Židovskog učitelja kojemu je po Vichyevskim zakonima bilo zabranjemo predavati. Nakon povratka u Pariz u svibnju 1941., Sartre je sudjelovao u osnivanju tajnog društva Socialisme et Liberté zajedno sa Simone de Beauvoir, Merleau-Ponty, Jeanom-Toussaintom i Dominiqueom Desantiem, Jeanom Kanapom i studentima École Normale. U kolovozu, Sartre i Beauvoir idu na francusku rivijeru kako bi zadobili podršku Andréa Gidea i Andréa Malrauxa. No, i Gide i Marlaux su bili neodlučni i to je možda bio uzrok Sartreova razočaranja i obeshrabrenja.
Socialisme et Liberté se uskoro raspalo i Sartre se odlučio posvetiti književnosti više nego aktivnom otporu. U tom periodu napisao je Bitak i ništavilo, Muhe i Nema izlaza, tri knjige od kojih nijedna nije zabranjena od strane Nijemaca. Doprinosio je i ilegalnim i legalnim književnim časopisima. Nakon kolovoza 1944. i liberacije Pariza Sartre je aktvno doprinosio časopisu Bitka koji je u tajnosti osnovao Albert Camus, filozof i pisac koji je imao slične poglede kao i Sartre. Sartre i Beauvoir su s Camusom bili u prijateljskim odnosima sve dok se on nije udaljio od komunizma, a događaj iz 1951. koji je bio raskol prijateljstva bilo je izdavanje Camusovog Pobunjenog čovjeka.
Kasnije, Sartre je obilježen od strane nekih književnika kao otpornik. Francuski filozof Vladimir Jankélévitch kritizirao je Sartreov mali politički angažman za vrijeme Njemačke okupacije, a njegova daljnja zalaganja za slobodu objasnio je kao pokušaj samoiskupljenja.
Nakon završetka rata, Sartre je utemeljio Moderna vremena i time je postao punovremeni pisac, ali i politički aktivist. On je u tom periodu radio skice njegovih ratnih iskustava za svoju popularnu trilogiju Putovi prema slobodi.
Sartre i komunizam

Sartre
Prvi period Sartreove karijere, definiran Bitkom i ništavilom (1943.) je prešao u drugi period u kojem je Sartre postao politički aktivist i intelektualac. Njegovo djelo iz 1948., Prljave ruke (Les Mains Sales) ue pretežno proučavalo problem intelektualaca koji su ujedno i politički aktivni. Prihvatio je komunizam, iako se službeni nije učlanio u Komunističku partiju, i uvelike se zalagao za oslobođenje Alžira od francuske kolonizacije. Postao je možda najeminsntiji podržavatelj Alžirskog rata za nezavisnost. Sartre je imao alžirsku ljubavnicu imena Arlette Elkaďm, koja je 1965. postala njegova posvojena kći. Protivio se Vijetnamskom ratu i 1967. zajedno sa Bertrandom Russellom i ostalim suvremenicima organizirao je tribunal na kojem su se trebali raskrinkati Američki ratni zločini. Taj tribunal danas je poznat kao Russelov tribunal. Njegovu učinci su bili ograničeni.
Sartre je velik dio života pokušavao je izgladiti egzistencijalističke ideje o slobodoumnosti sa komunističkim principima, koji je učio da socijalno-ekonomske sile iznad naše sadašnjice i individualna kontrola igraju veliku ulogu u našim životima. Njegovo glavno djelo iz ovog perioda, Kritike dijalektnog razuma (Critique de la raison dialectique) izdano je 1960.
Sartreovo naglašavanje humanističkih vrijednosti Marxovih prvih djela dovelo ga je u sukob sa vodećim francuskim komunističkim intelektualcom za vrijeme 1960ih., Louisom Althusserom, koji je tvrdio da su ideje mladog Marxa uvjerljivo zasjenjene "znanstvenim" sistemom starijeg Marxa.
Za vrijeme 1960ih Sartre je posjetio Kubu da posjeti Fidela Castra i Ernesta "Che" Guevaru. Nakon Che Guevarine smrti Sartre je izjavio da je on najsavršenija osoba koja je ikad kročila na ovaj planet.
Sartre i književnost
Za vrijeme 1940ih i 1950ih Sarteove ideje su ostale ambiciozne i egzistencijalizam je postao omiljena filozofija među Beatnik generacijom. Iako je ovo nepouzdano, Jack Kerouac u jednom svom djelu tvrdi da je njegov san o životu u Parizu uništen od strane Jean-Paula Sartrea. Sartreovi pogledi suprostavljali su se onima Alberta Camusa u populanoj imaginaciji. Godine 1948. Rimokatolička Crkva stavila je sva njegova djela na popis zabranjenih knjiga. Većina njegovih drama bogata je simbolizmom i služila je kao za izražavanje njegove poslove. Njegova najpoznatija je Nema izlaza (Huis-clos) koja sadrži i danas poznatu rečenicu "L'enfer, c'est les autres", koja je prevedena kao "Pakao su drugi ljudi".
Osim očitog utjecaja Mučnine, Sartreov doprinos književnosti bila je trilogija Putovi prema slobodi koja govori o tome kako je Drugi svjetski rat utjecao na Sartreove ideje. Ovdje, Putovi prema slobodi nam daju jedan manje teoretski i više praktični pristup egzistencijalizmu. Prva knjiga trilogije, Doba razuma (L'âge de raison, 1945.) je Sartreovo djelo koje je dobilo najbolji odaziv.
Sartre nakon književnosti


Sartreova grobnica
Godine 1964., Sartre se odrekao književnosti na duhovit i podrugljiv račun njegovih prvih 6 godina života i to djelom Riječi (Les mots). Knjiga je ironičan kontra-napad prema Marcelu Proustu, čija je reputacija neočekivano zamračila onu Andréa Gidea (koji je dao model itterature engagée za Sartreovu generaciju). Književnost je, Sartre je zaključio, buržujska zamjena za pravo posvećenje u životu. Iste te godine Jean-Paul Sartre dobio je Nobelovu nagradu za književnost i to zbog "svog djela koje je, bogato idejama i ispunjeno duhom slobode i potragom za istinom, koje je izvršilo jako velik utjecaj na našu dob.", no on ju je odbio izjaveći da je uvijek odbijao službene odlike i da se nije želio svrstati s institucijama.
Iako je sada postao samo kućna riječ (kao što je bila i "egzistencijalizam" za vrijeme 1960ih), Sartre je ostao jednostavan čovjek sa jako malo imetka, aktivno posvećen uzrocima do kraja svog života, kao što su studentski revolucionarni štrajkovi u Parizu tijekom 1968., tijekom kojih je uhićen zbog civilne neposlušnosti. General De Gaulle se umiješao i ispričao mu se izjaveći: ne uhićujete Voltairea.[2]
Kada su ga 1975. pitali po čemu bi želio da ga se sjećaju on je rekao: "Želio bih da [ljudi] pamte "Mučninu", [moje drame] "Nema izlaza", "Vrag i dobri Bog", a onda moja dva filozofska djela, više ono drugo, "Kritika dijalektnog razuma". Onda moj esej o Genetu, "Saint-Genet"...Ako se ova zapamte to bi stvarno bilo dostignuće, i ja ne bih tražio više. Ako se kao čovjek, jedan određeni Jean-Paul Sartre zapamti, želio bih da ljudi zapamte milje ili povijesnu situaciju u kojoj sam živio,...kako sam u njoj živio, u granicama vih aspiracija koje sam pokušao skupiti unutar sebe."
Sartreovo fizičko stanje se pogoršavalo, dijeolm zbog nemilosrdnog ritma posla (za što je morao koristiti droge kao amfetamin) koji je sabi natovario pišući Kritiku i zadnji projekt njegova života, masivnu, analitičku biografiju Gustavea Flauberta (Obiteljski idiot), no oba djela su ostala nedovršena (i Kritika i Idiot). Jean-Paul Sartre preminuo je u Parizu 15. travnja 1980. u 75. godini života od posljedica vodene bolesti u plućima.
Sartreov ateizam bio je osnova za njegov stil egzistencijalističke filozofije. U ožujku 1980. Sartrea je intervijuirao njegov asistent Bernard-Henri Lévy i u tom intervjuu Sartre je izrazio veliko zanimanje za Judaizam koje je bilo inspiririrano Lévyom renoviranom zanimacijom za sudbinu. Kroz njegovo proučavanje židovske povijesti Sartre je postao zainterestiran za mesijsku ideju sudbine. Neki ljudi so ovo vidjeli kao nadolazak vjerskog preobraćenja. No, iz teksta intervjua može se zaključiti da se on nije smatrao Židovom i da ga je interesirala samo etička i "metafizička osobina" vjere, dok je on još uvijek odbijao postojanje Boga. U odvojenom intervjuu iz 1974. sa Simone de Beauvoir, Sartre je rekao da se jako često vidi kao "biće koje je jedino moglo, čini se, nastati od stvoritelja.". No odmah je dodao da to "nije čista, točna ideja..." i u idućim dijelovima intervjua izjavljuje da je ateist i da iz ateizma izvlači jednu osobnu i etičnu moć. Sartre je rekao:
„Ne mislim da sam ja produkt slučaja, čestica prašine u svemiru, nego netko očekivan, pripremljen, preračunat. Ukratko, stvorenje koje je na ovaj svijet mogao staviti samo Stvoritelj; a ova ideja kreirajuće ruke referira na Boga.[3]“
({{{2}}})
Sartre je pokopan u Cimetičre du Montparnasse u Parizu, a na pogrebu mu je bilo oko 50, 000 ljudi.
Sartre i terorizam
Kada su izraelski olimpijci ubijeni od strane palestinske terorističke organizacije Crni rujan na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., Sartre je rekao o terorizmu da je to strašno oružje, no dodao je da potlačeni siromasi nemaju drugih sredstava i mogućnosti. Također je smatrdao da je potpuno skandalozno kako su francuske novine i sekcija javnog mišljenja osudili Münchenski maskar kao netolerantni skandal. (Sartre: Filozof dvadesetog stoljeća, Bernard-Henri Lévy, str.343)
Tijekom jednog kolektivnog štrajka glađu, Sartre je posjetio njemačkog terorista Andreasa Baadera u zatvoru Stammheim. Sartre je kasnije opisao Baadera kao "nevjerojatno glupog" i kao "šupka". "Sartre par lui-męme", 1976.
Djela Mučnina (La nausée, 1938.)
• Zid (Le mur, 1939.)
• Muhe (Les mouches, 1943.)
• Bitak i ništavilo (L'ętre et le néant, 1943.)
• Iza zatvorenih vrata (Huis-clos, 1944.)
• Egzistencijalizam je humanizam (L'Existentialisme est un humanisme, 1946.)
• Obzirna bludnica (La putain respectueuse, 1946.)
• Putovi prema slobodi (Les Chemins de la liberté, 1945.-49.)
• Prljave ruke (Les mains sales, 1948.)
• Vrag i dobri Bog (Le diable et le bon dieu, 1951.)
• Zatočenici iz Altone (Les séquestrés d'Altona, 1959.)
• Riječi (Les mots, 1964.)



Post je objavljen 21.11.2007. u 21:45 sati.