Jesenjin: Život
Djetinjstvo
Rjazanska oblast na sjeveroistoku Rusije, bila je od najstarijih vremena pozornica raznih istocnjackih najezda, vjerskih meteža, buna, najzad revolucionarnih pokreta i gradanskih ratova.Ovde nedaleko od grada Rjazana, u rjazanskom srezu, u selu Konstantinovu, opštine kuzminske, rden je 3. oktonra 1895. godine, pjesnik Sergej Aleksandrovic Jesenjin.Njegovi siromaŠni roditelji seljaci Jesenjini, Aleksandar Nikitic i Tatjana Fjodorovna, sem njega imaju i dve kcerke Katarinu (Kacu) i Aleksandru (Šuru).Mališana od dve godine, zbog neslaganja roditelja, uzima prilicno imucni deda po majci Fjodor Andrejevic Titov, u cijoj kuci unuk provodi djetinjstvo i ranu mladost.Ovde je dobro zapamtio tri svoja ujaka, koji su bili opaki momci i koji su ga svaki a svoj nacin celicili.Nemiran i kavgadžija, mali Sergej je predvodnik djece, najbolje se penje uz drvece, neustrašivo se tuce, ide bos, pocepan, izgreben, i zato ga cesto grde i kažnjavaju.Najveci uticaj na nnjega je imala baba Natalija Jevstajevna Titova, koja ga je neobicno volela.Deda Fjodor, mudri seljak i staroverac, takode je uticao na bistrog i nestašnog decaka, vaspitavajuci ga u patrijahalnom duhu.Kulak i ctec crkvene i pobožne literature, on je i savršeni znalac religiozne usmene poezije i povezao je u sebi odlike pobožnosti iapstraktnih interesovanja sa prakticnošcu. Jesenjin je govorio o njemu:"Temeljan je covjek bio moj deda.Bogu božje a caru carevo.Nije zalud bio imucan seljak a uz to sklon picu.U krugu babe,dede i ujaka Jesenjin je bezbrižan,veseo, i uvek u polju, šumi, na reci, u društvu seoske dece i mladeži, u stajama za stoku, u dvorištu sa omiljenim psima, ili na jezeru kraj lovaca i ribara.Tako su zapamcene konjske trke u travnim stepama, devojacke ljubavi na gumnima, balalajke i pesme u gajevima, zavijanje harmonika, ptica i zverova u šumama, besni ples mladeži u poljima i zavicajna tuga rjazanskih seljaka.Pa ipak, rano ga pocinju muciti sumnje, narocito religiozne -" U mome djetinjstvu bilo je neobicno oštrih prelaza" -pisao je on docnije - "cas periodi kada sam se molio bogu, cas vreme neobicnih razuzdanosti, sve do želje da omalovažam svetinje i hulim na boga".Kod kuce su znali za to, veli njegov biograf E.F.Njikitina i proveravajuci njegova raspoloženja, davali su mu cetiri kopejke za prosforu kojiu je morao nositi svešteniku da je osveti.A ovaj je za taj obred naplacivao dve kopejke sekuci prosforu na tri dela."Docnije", secao se Jesenjin, "ja sam naucio ovu proceduru sekuci prosforu svojim nožem, a dve kopejke stavljao sam u džep i išao na groblje da sa djecom igram krajcarica.Ali jednom se deda dosjetio.Napravio se lom i jasam pobegao tetki u drugo selo i ne vratih se sve dok mi nisu oprostili."Prve pojmove o pismenosti mali Sergej dobija od ukucana, i deda ga docnije upisuje u seosku osnovnu školu, pa posle u crkveno uciteljsku seminariju staroveraca, koju izdržava verska opština u Spas-Klepiku, trideset kilometara od Konstantinova.Trebalo je da u svom zavicaju postane ucitelj dece ciji roditelji ispovedaju hrišcanstvo van zvanicne crkve, i da propovijeda hristovu nauku u najcistijoj formi.ali se to nije dogodilo jer je njega više od škole, više od svega interesuje poezija:narocito otkako se sprijateljio sa školskim drugom Grišom Panfilovom, sinom seljaka, koji je imao veliki uticaj na duhovno formiranje.
Odlazak u Moskvu i Petrograd
Kada je stekao srednjoškolsko obrzovanje , "snovi o bogatstvu i slavi" odvode ga sa proleca 1912. u Moskvu, gdje namjerava da stupi u Pedagoški institut.Tim pre, što mu i otac u drevnoj prestonici radi kao mesarski pomocnik kod zamoskvoreckog trgovca Krilova.Trebalo je i sin da se zaposli u administraciji istog preduzeca, ali kako nije ustajao kao ostali službenici pri dolasku "gazdarice" u radnju, morao je napustiti trgovinu, pa privremeno i oca.Materijalno nezbrinut i na ulici Moskve , Sergej se odlucuje da krene književnim putem.Dolazi u dodir da moskovskim književnom-muzickim kružokom "Surikov", koi se stara o obdarenim pocetnicima iz radnickih i sealjackih redova, i neko vrijeme stanuje kod njegovog predsjednika S.Koškarova-Zarevog.Kao surikovcu clanovi kluba, radnici tipografije Sitina, pomažu mu da stupi kao pomocnik lektora u korektorsko odjelenje štamparije.Povean sa tipografima, ucestvuje na njihovim "konspirativnim sastancima" i radnickim zborovima u okolini Moskve;zbog štrajkova 1912. pada u oci policiji i agenti mu dvaput pretresaju stan.Pišuci Griši Panfilovu o tome, on podvlaci da mu je osam drugova zatvoreno zbog pokreta solidarnosti sa tramvajskim radnicima, dok je on, kao i svi drugi, postao sindikalac, i da je pretres kod njega srecno prošao-Naredne 1913. godine mladi Jesenjin je i više u vodama demokratske sredine.Na putu da postane još malo pa revolucionar, piše Panfilovu da ga policija prati, da mu pisma obazrivo otvaraju i da je prinuden da cuti.u toku 1914. godine Jesenjina u Moskvi pocinju štampati.Njegovi stihovi, pod pseudonimom Sergej Molot, izlaze u moskovskim casopisima Dobro jutro, Decji svet i drugim listovima izdavaca I.D.Sitina.istovremeno je sekretar casopisa Narodni prijatelj, socijaldemokratske grupe surikovskog kluba, ciji su clanovi prije toga objavili i proglas protiv rata.Ovde Jesenjin predaje za prvi broj svoju "antimilitaristicku poemu", Cavke, ali policija je "još pri slaganju konfiskuje".1913.-1914. sluša predavanja na Univerzitetu Šanjavskog, radi na svom licnom obrazovanju, cita Bjelinskog, Gljeb-Uspenskog i ruske klasike,a narocito roman Cerniševskog Šta da se radi, dok su u poeziji ljubimci Kolcov i Njekrasov.Poslije godinu i po dana u moskvi, poremecen ratom i neredovnim prilikama,Jesenjin odlazi u selo.Vrijeme provedeno u staroj prestonici ostavlja na njega dubok trag.U poeziji, kao što se vidi iz njegovog ranog stvaranja, Jesenjin od svoje devete do šesnaeste godine piše mnoge stihove koji su znacajni "kao put pesnika do revolucije".Medu njima valja pomenuti Bulkin šare, slagane u duhu narodne lirike i duhovne stihove posvecene Mikoliju.Proza iz 1909-10, U dubodolini, zatim Bobilj i drug, takode u narodnom stilu, u kojim je dat simbol potukaca i slobodnog coveka bezzemljaša, predstavlja beletristicke pokušaje koji docnije nisu razvijani.Kao osamnaestogodišnji mladic, zacuden što mu listovi ne objavljuju pjesme, Jesenjin odlazi u Petrograd.Kada se nepoznati seljak-pjesnik, koji je doskora napasao krave u rjazanskoj guberniji, obreo u prestonici, naišao je na dobar primjer i tešku književnu atmosferu.Petrogradski saloni i inteligencija potpuno odvojena od naroda bili su siti literature poze i gesta, bulevarske poezije, pune s jedne strane banditizma i demimontkinja, a s druge - svilenih toaleta i budoarskog mirisa velikog svijeta.Osecala se zaista potreba za vazduhom i svežinom.Umornoj i apaticnoj sredini uoci i u toku prvog svjetsko rata trebalo je više sirovosti, zdravlja, neposrednosti da bi mogla održati dušu i interesovanje za umjetnost.Prezasicen otmenom rjecju, zamor i kolnulost vrhova, s druge strane razna revolucionarna nastrojenja, podupirana ilegalnim radom inteligencije, radnickim pokretima, štrajkovima, seljackim bunama i protestima gladnih,glavna su karakteristika vremena u kome se našao mladi Jesenjin u prestonici kao pesnik.I, naravno, rjazansko seljace u beloj ruskoj košulji sa crvenom vrpcom i seoskim praznicnim cizmama, plavih ociju i guste kovrdžave kose, ovaj pastir koji nije zalud "iz zvezda i zora ucio školu", cvrsto vezan za mnogomilionsko mužicko tijelo, duše pune narodnih motiva, odmah je skrenulo pažnju na sebe, i to više od drugih.On je donjeo ovoj sredini i otupelom gradu miris raži i tamjana, svežinu rodnih stepa, rumenilo rjazanskih zora svu draž ruskoga sela.Cim se pojavio u Petrogradu, u martu 1915., Jesenjin je prišao pjesnicima iz naroda, cija se grupa formirala još 1912.Ovih ne pesnika vec pjevaca bilo je mnogo, a medu njima treba spomenuti S.S.Klickova, "seljackog Feta",A.V.Abramov-Širjajevca, pesnika Povložja a kao najistaknutijeg N.A.Kljujeva pjesnika oljonecke gubernije.Jesenjina u Petrogradu odmah prihvataju S.M. Gorodecki i Nj.Kljujev, vode pokreta novih seoskih pesnika, ali u umetnicke krugove, kao što je sam govorio u svojim izjavama uvodi ga Rjurik Ivenjev.Dolazak mladog Jesenjina u Petrograd da traži objavljivanje sthova, slavu i bronzani spomenik znacio je datum u istoriji kluba novih seoskih pesnika.Kljuc za razumijevanje ovog uspjeha predstavlja pjesnikov stav prema životu kao i psihologija seljaka koji prvi put dolazi u prestonicu i kome je potpuno tud velikovaroški život.Jesenjin skrece na sebe pažnju i Maksima Grokog, koji je vec osjetio novu poeziju sa Majakovskim na celu, izvodeci na put mnoge mlade i talentovane pisce.Ovog puta on štampa Jesenjinu u svom letopisu 1916 usjeve je sparušila suša.Maksim Gorki u svojim sjecanjima beleži Jesenjinov dolazak u Petrograd i veli da je po prvoj njegovoj pjesmi osjetio snagu tvorca.Zato je još tada zavoleo i iskreno pomagao pesnika-seljaka cije su divne oci i bujna plava kosa odmah osvojili Petrograd.I Majakovski skicira Jesenjina iz ranih Petrogradskih dana.Oni se susrecu prvi put u jednoj od boljih prestoniCkih kuca.Jesenjin je tada po Majakovskom, u opancima, u ruskoj košulji sa "nekakvim vezovima na krstice".i njemu izgleda teatralan, tim prije što je vec pisao stihove koji su se dopadali, pa bi se i za cipele našla koja rublja.Upitan našto mui ta reklama odgovorio je otprilike: "Mi smo seljaci, mi vaše ne razumemo...i vec nekako... po našinski....u iskonskoj...u prtenoj".Cim je Jesenjin ušao u književen krugove i svojom seoskom poezijom nagovjestio snagu talenta, uzoma maha rat i nastaje opšta poremecenost u svetu.On je ovih dana u Petrogradu i selu, piše i objavljuje pjesme u periodiCnim listovima medu kojima i uspjeli ciklus Rusija u kome slika seoski život u pocetku i za vrijeme prvog svjetskog rata.Ove divni stihovi su istovremeo i jedine patriotske pjesme Jesenjina.Godin 1916. pozvan je u vojsku.Preko njegovog poznanika, D.Lomana, caricnog adutanta, koji je cjenio pjesnikov taenat, izdejstvovane su mu izvjesne olkašice i umjesto da ide na front ostao je u Carskom selu.Tu je u to vrijeme živjeo i poznati sociolog, književni kriticar i socijalist Ivanov-Razumnjik, koji je prvi popularisao Jesenjina kao pjesnika.Od 1914. do zakljucno sa 1916. godinom Jesenjin priprema dvije zbirke, Radunjicu i Plavetnil, u koje unosi svoje rane pjesme.One predstavljaju gotovo njegoco cjelokupno stvaranje do revolucije i prvu fazu razvoja.sve su vezane za prirodu, najcešce za pejzaž sela, pored sveta bajki, mita i religije.Bukti spektar boja u Jesenjinovim prvim pjesmama u kojima se ocrtavaju likovi svetaca, narodnih junaka i predstavnika biljnog i životinjskog svjeta.Ali plava boja preovladuje, zari sve, pa prožima i samog pjesnika.Duša mu je plava, oci imaju plavo dno, i sve što živi plavo je.Iza svih ovih stilizovanih slicica, u dalekoj pozadini, nazirala se kao silueta, velika otadžbina - "crveno polje".To je bila Jesenjinova Rusija, tiha smirena i sanjiva.Kao što se vidi u prvoj fazi stvaranja pored pejzaža i ideje o zavicaju i otadžbini,Jesenjin kultiviše u pjesmama i religioznos.U vezi sa tim, osjecanja dobijaju misticni karakter ili se izlivaju u pantetisticki doživljene motive.Jesenjinove pjesme prvog perioda imaju simbolisticko obeležje i to u duhu vremen.simbolizam kao književni pravac i veliki pokret, trajao je u Rusiji sve do oktorbarske revolucije i svojom završnom fazom dotakao se našeg pjesnika.Od simbolista na Jesenjina najviše uticu A.Beli i A..Blok.Kada se pjesnik pojavio u Petrogradu u proloce 1917, oduševljen revolucijom, njegov glas se nekako odmah izdvojio z kruga seoskih pjesnika i snažno odjeknuo.Februarsku revoluciju je pozdarvio na svoj religiozni i seoski nacin.Poslije prve revolucije Jesenjin sa seoskim pjesnicima odmah prilazi revolucionarima.Jesenjinov pjesnicki period stvaranja u revoluciji ima dvije faze, kao odziva na dogadaje od 1917. do 1920. a ovdje pored biblijskih motiva i uopšte stihova religioznog karaktera, koa što su Isus Mladenac, Seoski caslovac i triptih, najznacajnije zbirke su Preobraženje i Trerjadnjica.Jesenjin u revoluciji veruje u srecu, svoju i opštu, obožava sve oko sebe, dovikuje revolucionarnom vetru da vitla, i da bude blažen onaj ko je "radost zemlje oznacio ka pastirsku tugu".U vrijeme obe revolucije Jesenjinova ideologija je seljacka, ali sa socijalistickim težnjama u pravcu narodnjaka, ipa Cerniševskog i religioznim tendencijama u duhu seoskih pjesnika i levicara simbolista.On je zaista ushicen noim zbivanjima i kao pastri i hodocasnik zanet pjeva probudenom narodu.Sada ne postavlja pitanje da li treba primiti sve što revolucija pruža, niti zahtjeva autonomiju umjetnosti, kao petrgradski slikari koji su poslije oktobra htjeli da se obrate narodu protiv režimskog prisvajanja umjetnosti.Slicno Majakovskom i Bloku on bez rezerve prihvata sve i zajedno sa vladom prelazi 1918. u Moskvu.A ovdje pocetkom durge polovine 1918. godine Jesenjin se slucajno upopznaje sa mladim pjesnikom Anatolijem Mariengofom, sa kojim ce ostati nerazdvojan drug po patnji i pjesmi u toku mnogih dana i mjeseci.U Jesenjinovoj poeziji ne samo u Moskovskom periodu vec i ranije osecala se potreba da sve bude u slikama.U ovoj fazi postiže vrhunac slikovitosti, neocekivanih poredenja i i zvanrednih metafora.Ovakvp Jesenjinovo stavranje u Moskvi odmah je dobilo pristalice i privuklo mnog pjesnike.Medu njima najviše se oduševio mladi futurist A.B. Mariengof, koji je za sobom povukao i poznatog modernistu u književnosti Vadjima Šeršenjevica.U društvu njihovom i društvu drugih umjetnika, Jesenjin u Moskvi živi boemski.Najcešce je u kafeu Pitoresk na Kuznjeckom mostu, ili u malim lokalima i menzama oko Njikitske ulice i bulevara.Ovdje su se za vrijeme revolucije skupljali pisci, slikari, glumci da uz skromne objede diskutuju, citaju stihove, ili da prireduju izložbe, da izvode svoja i tuda djela, sakupljajuci napojnice od publike ili da organizuju razne priredbe i predavanja za namirnice.Pjesnici su u revoluciji brzo došli u javni i otvoreni sukob sa zvanicnom kritikom i komesarom prosvjete.Cijele gladne jeseni i mucne zime 1918-1919, koja je donjela mrazeve, debele snjegove, pegavac, grip i druge bolesti, pjesnici se zanose pripremanjem novog knjževnom pokreta.U mracnim i hladnim jazbinama u kojima se i mastilo ledilo mladi pesnici do duboko u noc razgovaraju, pripremaju almanahe, zbirke pjesama i knjiga sa udnim nazivima.Poslije mnogih sastanaka i dugih razgovora A. Mariengof, V.Šeršenjevic, R. Ivnjev, S. Jesenjin i drugi nezadovoljni školama simbolizma i futurizma, osnivaju u stanu Mariengofa, uz caj od mrkve imažisticki pravac u poeziji.Imažisti su bili bucnij na ulicii nego u književnosti.Propagirajuci svoj pjesnicki pravac svuda su se vidjeli i culi.Kolektivna zbirka Bojadžinca reci, u kojoj je objavljena Pema o Keruši koja je Jesenjina svojim originalnim humanizmom neobicno popularisala, štampana je na groznoj hartiji.Njihovo izdavacko preduzece, stavrno iblioteka, u doba kada se sve nacionalizuje i kada niko ne može ništa samostalno objvljivati, održava se samo zahvaljujuci Jesenjinovoj okretnosti.Imažisti su preduzimali i putovanja po rusiji da bi se ishranili, propagirali imažizam i priredivali književne veceri.Najcešce su napuštali Moskvu da se sklone od ociju vlasti koje ih nisu trpele zbog ulicnih skandala.Imažisticki pokret znacajan je u Jesenjinovom radu kao izvjestan prelom.Pod njegovim uticajem on se osjetio poslednjim pjesnikom sela, koj prilazi lagano gradu i postaje sve više gradanski poeta.Preokreti sa Jesenjinom su se dogadali cesto, alo ovoga puta 1920. u Moskvi nije bila posrijedi samo licna sudbina, niti težak život, ni neimaština , ni potucanje po hladnim cumezima.Jesenjin je najviše patio u sebi zbog bijede života,zbog nedaca i srozovanja kojima nije bilo krajaSve dogadaje oko njega Jesenjin je upijao u sebe, pateci kao junaci Dostojevskog.Samocu je izbjegavao, jer je od svega videnog i doživljenog postajao mracan, a nocu, kada niko nje bio kraj njega, pocinjao je votkom leciti strah od groznih prizora i usamljenosti.Poslije ovakvih bdenja i napetosti, naravno da su nailazili trenuci teške melanholije, opjevani u Kobiljim koracima.Zbog imažistickog pokreta a i da se snade cesto u doba gladi Jesenjin cesto putuje na jug Rusije.Na jednom od ovakvih putovanja, u leto 1920. godine Jesenjin doživljava sudbonosan preokret u svome životu.U vozu od Kislevodska do Bauka, negdje izmedu stanice Tihorjecke i Pjatigorska, posmatrajuci kroz prozor kavkaske pejzaže gleda trku ždrepca i lokomotive.Meriengof, koji je stajao kraj njega, posmatrajuci i sam ovo zanimljivo nadmetanje, opisuje ovaj prizor u Romanu bez laži-"Stepom, uporedo sa našim vozom, jurio je do ludila uplašen od lokomotive, vrani laki ždrebac.Prizor je bio dirljiv.Vicuci iz petnih žila, mašuci gacama i klimajuci svojom tršavom plavom glavom, Jesenjin je bodrio vranca da istraje.Celicni i živi konj trcali su uporedo dva kilometra,zatim je cetveronožac poceo da odustaje i mi ga izgubismo iz vida Jesenjin je bio van vida.....".Umetnicku evokaciju ovog cijelog dogadaja daje u Cetrdesetodnevnom pomenu.Tada prvi put u njegovoj poeziji trubi rog i objavljuje selu dolazak gosta sa gvozdenom trubom.Ovi stihovi ciklusa predstavljaju vrhunac njegovog bola i istovremeno slom svihe njegovih ideala, vezanih za selo kao glavni izvor snage.Od njhovog postanka pa do smrti, nekadašnji pjesnik radosti i svitanja ostace na raskrsnici puteva: jednom nogom u starom a drugom u novm svetu..Ovoj fazi Jesenjinovog razvoja, koju uglvnom odreduje tragedija sela i licna propast, pripadaju i njeogve drame.Zemlja lupež je autorov potpuni krah prikazivanja savremenih ruskih dramskih zbivanja.Medutim, drama Puacpv je vracanje životu i revoluciji ili pokušaj svesnog traženja izlaza i utjehe poslije sloma. Ali Puacov je znacajan po drugom necem:on predstavlja poslednji Jesenjinov imažisticki potez.U njemu su pjesnikove stilske figure i slike ponekad usiljene, jednostavne, cesto ponavljane, dok je jezik težak i nepomican kao u bolesnika.Mada i tu njegova topla lirika ponese djelo, ipak se ono ne razvija dramski snažno, niti pjesnik stiže da obasja sa svih strana grandioznu figuru seljackog revolucionara.Zato je možda u pravu jedan sovjetski kriticar kada primjecuje da ovdje Jesenjin nije pisao o Pugacovu vec Pugacov o Jesenjinu.
U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu.On je uvijek za sobom vukao bezbroj krupnih i sitnih ljubavi i prljavih avantura.Ali najviše se u njegov život uvlaci cuvena igracica Isidora Dunkan.Po nekim ova perverzna strankinja bila je kobna za Jesenjina kao i ubica Dantes za puškina.Prije susreta sa Isidorom, Jesenjin se u doba imažizma rastao sa svojom prvom ženom Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao kcerku Tatjanu i sina Konstantina.Taj prvi boemski brak bio mu je više dosadan i on se postarao da ga raskine.Uskoro za ovim je na sceni Isdora Dunkan.Jesenjinova veza sa njom je dovela do braka kojim se bavila u pocetku ruska, zatim evropska i americka javnost.Za one koji su pratili život velike umetnice i talentovanog liricara to je bio ne brak vec niz interesantnih senzacija.Odmah poslije poznanstva balerine i pjesnika se po Moskvi o ljubavi jesenjina koji nije znao nijedan jezik sem ruskog i Isidore koja na tom jeziku zna nekoliko rijeci.A javno se prica o njima tek kada se Jesenjin sasvim preselio u palatu Balašova;kada u školi pocinju orgije i tuce; i kada zaslepljena Isidora juri Jesenjina po Moskvi.Obicnim ljudima smešni su odnosi žene, na zalasku lepote i strasti, i pjesnika u punom sjaju mldosti.I dok malogradani povodom 26 na prema 46 prave šale,ljubavnicima je sve jasnije da jendo bez drugog ne mogu.A evo kako je stvarno došlo do jedinstva dveju ploti i dveju duša, najzad i do tragike umornih putnika.Sirovi seoski pjesnik, talentovan, bujan i željan slave, uspjeha i ljubavi našao se kraj žene koja je bila olicenje vjekovne kulture Zapada.Zacaran on gleda kao u cudo, ne znajuci šta da radi "sa svojim rukama i nogama", u ženu u cijem svakom pokretu se ogleda "ljepota anticke harmonije".A još kada prvi put vidi njenu igru,on oseca strast koja okiva i Isidoru.Da ga odvoji od nocnih lokala, prljavih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da bježi u Persiju;da bi ga spasila za književnost i sebe, pristaje da se vjencaju.sutradan po vencanju Isidora i Jesenjin su na moskovskom aerodromu i njihova lica blistaju od djecije radosti.Oni se gledaju sa "puno nežnosti i ljubavi" ocekujuci u "buducnosti nešto novo nešto lijepo i neobicno".Ne znajuci šta ce sa rukama, pjesnik za trenutak nekako nesvjesno ovija oko ruke Isidorin šal. kao da vezuje suprotna svjeta i dva ista kraja.A kada uzlecu poput Ikarovih snova, za njima ostaje zemlja mladosti i revolucije, puna nevolja i briga, sa problemima oskudice, gladi, epidemije i Nepa.A u Jesenjinovom djelu, i knjiga stihova Ispovijest mangupa, sa tužnim motivima gradanina i boema.Kada 11.maja 1922. Jesenjin i Dunkan stižu u Berlin niko nije srecniji od njih.Ali taj san u luksuznom hotelu Adlon ne traje dugo.Otpocinju i ovde prvo nesporazumi, onda sukobi i skandali koje štampa pretvara u senzacije.
Poslednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto klucaju iz njega da se i sam on tome cudi."ne mogu da ih zaustavim", "to je kao navijena mašina", govorio je poznanicima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, takode je grabeci od života beleži sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izliva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio ocevidac mnogih dogadaja.Pred smrt Jesenjin se najviše seca ljubavi, koja za njega znaci najvecu srecu i cudo na svijetu.Njena prolaznost muci, on bi htjeo vecno da sanja maj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati poslednje Jesenjinove pjesme.Praštajuci se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osecanja,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osecanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoci"Kada se u poslednje vrijeme govorilo", veli Mariengof,"Jesenjin pije", rijeci su zvucale kao"udarci malja" i svi su bježali od opasnog,mahnitog i izgubljenog covjeka.Po svima svjedocanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorijum.uvece 23.decembra,Jesenjin po zabeleškama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24.decembra ujutro, odseda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajuci poslove.Bolesno uznemiren i nuropat,Jesenjin se tih dana osecao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito uvece.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor uletalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veci pakao, i on je ujutro 27. decembra, nemajuci mastila - kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasecenih vena.To su bili stihovi "Do videnja, prijatelju",predati uvece mladom pjesniku V.Erlihu, koji je zaboravio da ih procita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Uvece 27. decembra, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije vecere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misa, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kuci.Umoran, duševno bolestan,ocajan,on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noc punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja celo.Rob utisaka i preteranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utucen, ostaje tako do ponoci i do bezumne svjesti kada usplahireno pocinje juriti hodnicima;onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni drug.Pred zamagljenom svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet sijece nožem vene, zatim prebacuje u uglug sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljaga, navlaci omcu oko vrata i posle ponoci izmedu noci 27 i 28 decembra 1925. vrši trostruko ubistvo:secenjem vena, vešanjem i gorenjem uz cijev za parno grijanje...
Sahranjen je u Moskvi 30.decembra 1925.godine na Vaganjkovskom gorblju.
RASTANAK
Vece crne obrve natuce
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost popio juce
Da se juce nismo rastali nas dvoje
Zaboravi mracne sile
Sto me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj njezni i oci tvoje mile
U dusi su mi jedino ostale
Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom ljubljenom, shvati
Pricacu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet drugom zvati
Pricacu joj o nama koje kuda
I o zivotu sve sto bude htela
Glavo moja neizmerno luda
Do cega si ti mene dovela
BREZA
Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom,
Ko srebrna da je.
Na punim granama,
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli derdani.
U tisini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamti pahulje
U ognjenom sjaju.
A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na grane sipa
Srebrni prah novi,
* * *
Tugujem... Tegobno breme
U srcu od jeda i leda.
Dosadno glasa se vreme
Sto mi ni predaha ne da.
Legnem, a cemerne misli
Drze me, mozak mi stisli
Zvuci, u glavi se vrti.
O, sta cu? Dusu ce strti
Zivot, da jadna mi klone.
Niotkud utehe zrak.
Dah mi se gasi i tone
U tu divljinu, u mrak.
Sudbino, zaSto nas snadje?
Zivot je gorak i siv.
Gde glava spokoj da nade?
Tesko je biti ziv.
PJESMA O KERUŠI
Jutros u košari, gdje sja, šuška
niz rogoza žućkastih i krutih,
sedmoro je oštenila kučka,
oštenila sedmoro je žutih.
Do u sumrak grlila ih nježno,
i lizala niz dlaku što rudi,
i slico se mlak sok neizbježno
it tih toplih materinskih grudi
A uveče kad živina juri,
da zauzme motke, il prut jak
izašao je tad domaćin tmuri
i svu štenad potrpo u džak
A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode...
I dugo, je dugo drhtala
ne zamrzla površina vode
Pri povratku vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lenih,
mesec joj se nad izbom,
učini kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljo tanki
i skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il sreće
kad joj bace kamičak niz breg,
pale su i njene oči pseće
kao zlatni sjaj zvezda u sneg.
RUSIJA
Mi mnogo toga jos ne znamo,
pitomci lenjinskih pobjeda
i pjesme nove
po starom pjevamo,
kako smo ih culi od bake i djeda.
Drugovi! Drugovi!
Kakav je raskol u zemlji bio,
u veselome vrenju kakva bol!
Znate, zbog toga i ja bih htio,
dignuvsi hlace,
stici komsomol.
Ja ne krivim one sto odlaze -
no kad su se starci
sa mladima gnali?
Oni su ko raz kraj neke staze,
da istrunu, ostali i pali.
I ja, ja sam -
srca mi mlada, ni stara -
da budem dubre od vremena izabran.
Da li mi zato kafanski zvuk gitara
donosi slatki san?
Gitaro mila,
zvoni. zvoni!
Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja
izbrise one otrovane dane
bez njeznosti, i srece, i pokoja.
Vlast sovjetska je svemu kriva
i zbog toga se s njome sporim,
sto mladost moja, mladost ziva
u njenoj borbi ne izgori.
Sto vidjeh ja?
Ja vidjeh samo borbe ljute
i umjesto pjesama
slusah kanonadu.
Nisam li zbog toga glave zute
trcao po zemlji dok ne padoh?
No sretan sam.
Iz vjetra sto je vio
nezaboravne ja iznesoh sanje.
Vihor je moju sudbu okitio
u zlatnozuto cvjetno tkanje.
Ja nisam covjek novi!
Cemu kriti?
U proslosti sam jednom nogom sada,
i htijuci sa novom vojskom biti
ja drugom nogom sklizem se i padam.
No ima i drugih,
kakva steta.
Nesretniji su i jos vise pate.
Oni su kao trunje sred reseta
u vremenu koje ne mogu da shvate.
Znadoh ih ja
i vidjeh im oci:
tuznije su od ociju krava.
Sred mirnih ljudskih nastojanja
ko bara im se krv zgrusava.
I tko bi da tu baru muti?
Ne dajte,
bit ce zadah smrada.
Oni ce sami istrunuti
zajedno sa liscem listopada.
No ima i drugih,
sto vjeruju u ovo
i u budcnost upiru pogled pitom.
Oni zbore o zivotu novom,
no zbunjeno se ceskajuci pri tom.
Slusam ja. I jos se zivo sjecam
o cemu spletkare te seljacke lije.
- Sa Sovjetima zivjet - kakva sreca ...
Treba nam platna... Ni cavala nije.
Bradonjama ovim treba malo
za njihov zivot:
krumpira i hljeba.
Zasto nocu psujem, sto mi stalo
do nesretnoga i glupoga zrijeba?
Zavidim onome
koji je zivot proveo u boju
i branio ideju cvrst ko stijena.
A ja, izgubih svijetlu mladost svoju,
cak vise nemam niti uspomena.
Kakva sramota!
Kakva bijeda, jao!
Meni su ove ceste bile male.
Ja mogoh dati,
ne to sto sam dao,
sto dadoh lako, i kao od sale.
Gitaro mila,
zvoni. zvoni!
Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja
izbrise one otrovane dane
bez njeznosti, i srece, i pokoja.
Ja znadem - vino ocaju ne prija.
Samoca i pustos
ne izlijece bol.
Znate, zbog toga htio bih i ja,
dignuvsi hlace,
stici komsomol.
PISMO MAJCI
Jesi li ziva, staricice moja?
Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.
Nek uvecer nad kolibom tvojom
ona cudna svjetlost sja i dalje.
Pisu mi da vidaju te cesto
zbog mene veoma zabrinutu
i da ides svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te cesto
uvijek isto prividenje muci:
kako su u krcmi finski noz
u srce mi zaboli u tuci.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevsi tebe.
Kao nekad, i sada sam njezan,
i srce mi zivi samo snom,
da sto prije pobjegnem od jada
i vratim se u nas niski dom.
Vratit cu se kad u nasem vrtu
rasire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budis me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono cega ne bi:
odvec rano zamoren zivotom,
samo cemer osjecam u sebi.
I ne uci da se molim. Pusti!
Nema vise vracanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo sto mi sija istim zarom.
Umiri se! Nemoj da te cesto
vidaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
DO VIDJENJA DRUZE
Do vidjenja druze, dovidjenja!
U zivotu ima mnogo zala
svaki korak prati nova patnja
na ovom svijetu srece nemam ja.
Do vidjenja! Tiho gasnu svijece
pred moj put u mrak i vjecni san.
citav zivot cekah malo srece
al' u noci ipak ostah sam...
Do vidjenja bez stiska, bez rijeci
cemu bol i vrelih suza zar?
Za nas nije nista novo mrijeti
ni sam zivot nije nova stvar!
Živeo je na kraju sela stari Bobilj.Imao je svoju kolibu i psa.Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako.Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kucet, i imalo je ono od milošte nadimak drug.Pode Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše.Kao da ceka svoj deo.Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti"Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže.Vikne svoga Druga, otide od prozora i ne uzme koricu hljeba.
Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao.
Otpocne zima, dune srdita mecav, zakruži snežna prašina, nabreknu debeli smetovi.
Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuce d kuce, a i Drug trci uz njega.Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoce da izusti:"Nikome mi nismo potrebni, niko nas nece prigrliti, sami smo ja i ti".Pogleda Bobilj psa pogleda - kao da pogada njegove misli - i tiho, tiho rekne: -Samo ti, Druže mene ne ostavi.
Koraca Bobilj s kucetom, dogega do svoje kolibe, a ona stara negrejana.Pogleda zemljanu pec, pogleda prošar po svakom kutku, a drva - ni cepke.Pogleda Bobilj Druga, a ovaj stoji - ceka šta ce reci domacin.A Bobilj ce tek nježno:Upregnucu te, druže, u sanke pa cemo poci u šumu, nabracemo tamo granja i pruca, pa cemo dovuci. založicemo kolibu, ugrejacemo se nas dvoje kraj pripecka.
Upregne Bobilj Druga u snake, dovuce granja i pruca, ugreje legalo, zagrli Druga, pomazi.Zamisli se Bobilj kraj pripeka, pocne se sjecati prošlosti.Isprica starac Drugu svoj život.Isprica o sebi tužnu povest, do prca i s bolom doda:"ti, Druže ništa ne odgovaraš. ne zboriš ni rijeci. ali tvoje su sive oci pametne...Znam,znam... ti sve razumeš.
Umor se mecava od jaukanja.Prorede se vejavice, zašumi kaplja sa krova.Top se snjegovi slivaju.Vidi Bobilj - prolazi zima, vidi i s Drugom razgovara:"Živnucemo , Druže, s proleca.
Zaigra crveno sunce, požure odmah potoci-praporc.Gleda Bobilj s prozora,pod prozorom se vec zemlja crni.Nabreknu na drvecu pupoljci, zamiriše na prolece.Samo godine Bobilja varaju, samo vlaga prolecna starca probija.Poceše noge njegove klecati, kašalj je grudi gušio, krsta su bolela cupala, a oci su se vec sasvim zamutile.Otopi se snjeg.Zemlja se osuši.Pod prozorom se razlista bijela vrba.Samo je starac rijede izlazio.Ležao je na krevetu, nije mogao sici.Silazi Bobilj s mukom, side zakašlje se zatuži, Drugu kaže:Rano smo, Druže, ja i ti onda nagadali.Skoro ce bogme, i smrt moja;samo umret, tebe ostaviti - najteže mi je.
Zanemogne Bobilj, ne ustaje, ne silazi, a Drug od kreveta ne mice.oseca starac - smrt se približuje, oseca - Druga, grli, - gorko place,"Kome, druže da te ostavim.Ljudi su nam svi tudi.Živjeli smo ja i ti...ceo život zajedno proveli, a smrt nas rastavlja.Zbogom, Druže moj dragi, osecam da i se približuje smrt, dah se i grudi lede.Zbogom...pa izadi na gorb, sjeti se svoga starog prijatelja.zagrli Bobilj druga oko vrata, cvrsto ga pritisnu na grudi, zadrhta i duša se vinu.Mrtav Bobilj leži na krevetu.Shvatio je Drug da mu je gospodar umro.Ide drug iz kuta u kut - ide, tuži.Pride Drug,onjuši umrlog - onjuši - žalosno zalaje.
Poceše ljudi govoriti medu sobom:što li to bobilj ne izlazi.Sporazumijevši se, dodoše - videše - ustuknuše.Mrtav Bobilj leži na krvetu, u kolibi zadah mrtvacki - kužni.Na krevetu sjedi pas, šcucuren.
Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovceg staviše, a pas od umrlog neodmice.Poneše mrtvaca u crkvu, Drug pored njega.Tjeraju psa od crkve, tjeraju u hram ne puštaju.Probija se Drug, valaj se na crkvenom pragu, zavija od tuge i gladi na nogama se ljulja.
Doneše mrtvaca na groblje, doneše - u zemlju zakopaše.Umro je svima nepotrebin Bobilj i niko za njim ne zaplaka.
Zavija Dug na grooblju, zavija - šapama zemlju razgrce.Hoce Drug da otkopa svog starog prijatelja, da otkopa i da s njim zajedno legne.Ne silazi pas s groba, ne jede, tuži.Izdade Druga snaga, ne diže se ustati ne može.Gleda Drug grob, gleda tužno jeca.Hoce Drug da kopa zemlju,je za prode niz leda,opusti Dug glavu, opusti, tiho uzdrhta i precrce na grobu....
Zašaptaše na huci cvetovi, ispricaše pticama divnu povjest i prijateljstvu.Dolete na grob kukavica, sede na žalosnu vrbu.Sedela je kukavica, tužeci žalosno nad grobom kukavca.
"Sve sto zivi,oziljak ima"-Sergej Jesenjin
SERGEJ JESENJIN
Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasaval cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin, izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama:Dovidjenja druze moj.
Post je objavljen 21.11.2007. u 21:35 sati.