- Navikni se, mala moja, takav je život – govorio mi je kreten od moga šefa uručujući mi otkaz. Iz poširokog pojašnjenja, u kojemu su vjerojatno prekršene sve odrednice Zakona o radu, s čvrstim temeljem za ustavnu tužbu, moglo se kratko zaključiti da sam „tehnološki višak“. Osjećala sam se poput prošlosezonske robe na skladištu koju nisu uspijeli prodati na pedestpostotonom sniženju.
- Oprostite, direktore – pokušavala sam ostati pribrana i pristojna – možete li mi, onako oči u oči, reći tko dolazi na moje mjesto?
- Ana, moja draga Ana, pa to nema veze s time, nitko te neće zamijeniti! Jednostavno režemo troškove – tapšao me po ramenu neuvjerljivo se cereći.
Sjedila sam nepomično u fotelji u njegovom uredu dok je on kružio oko mene, praveći dugačke korake, kao djeca kad se igraju školice.
- No, mlada si ti, snaći ćeš se, ne sumnjam ja u tebe, uvijek sam smatrao da ćeš daleko dogurati. Imaš ti i diplomu, jel' da? – pogledao me očekujući moje slaganje.
Pojma nije imao o mojim kvalifikacijama, među kojima je i ta prokleta diploma (ista ona koju on nikada neće imati), kao i još mnoštvo priznajna sa stručnih seminara, niti je ikada pogledao sjajne preporuke s kojima sam prije tri gdoine došla u njegovu usranu firmu.
- Samo, znaš, život je zbroj uspona i padova – govorio je uvjeren kako mi prenosi dubokoumne riječi. A ja sam mu, nekako mi se učinilo, trebala biti zahvalna na tome.
Kako je ulazio dublje u filozofiranja o životu, mene je više hvatala vrućica. Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje i poželjela sam da mi je na dohvat ruke ona loša replika antičkog bacača diska iz kičaste vitrine. Ispričao mi je kako se školovao, kako mu je obitelj bila siromašna, a on je, eto, uspio sve postići sam. Riječi su se gubile u nekom zrakopraznom prostoru koji se stvorio između nas. Znoj me oblijevao sve jače.
- Ali, evo, sve sam preživio, sve je to žibvot, de ja vu! – napravio je stanku, zadovoljan svojim izlaganjem.
Uzela sam papir skrušeno, pružila mu ruku i krenula prema vratima. Kad se danas toga prisjećam, zaklela bih se da sam na putu prema vratima čula da je nešto puklo, čula sam fizičko pucanje nečega. Kako bilo, u meni se definitvno nešto prelomilo.
- Kako to da ste se Vi osjetili prozvanim govoriti mi o životu?! U ovome ste poslu samo pet godina duže nego ja, ali ste znali prave ljude u pravo vrijeme i to je jedina tajna Vašega „uspjeha“. Moj stric, nažalost, nije mnistar, kao što Vaš jest – dreknula sam odjednom, okrenuvši se prema njemu poput furije.
- S takvom bahatošću nećete daleko dogurati – prijetio se prstom sav zajapuren.
- I kaže se C'est la vie, idiote! – viknula sam i zalupila vratima. Kava koju sam zatim popila, provodeći zadnje minute za svojim radnim stolom, bila mi je najukusnija u životu.
Post je objavljen 21.11.2007. u 18:39 sati.