U svijetu su u mnogim mjestima gdje žive Hrvati katolici slavljene svete mise na godišnjicu pada Vukovara, na dan koji je nazvan Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu. To se čini već godinama, postalo je uobičajena praksa, kao što je u Hrvatskoj sastavni dio i crkvenog i državnog protokolarnog "kalendara".
Ali da se negdje daleko od Hrvatske, na sasvim suprotnom dijelu svijeta, npr. u japanskoj Hirošimi netko sjeti vukovarskih žrtava i za njih slavi misu zadušnicu – e to već, s jedne strane, graniči s čudom, a s druge strane pokazuje veličinu i značenje "jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve".
Već sam jučer u komentaru spomenuo taj događaj bez presedana (premda je već prošle godine na isti dan i s istom nakanom služena sveta misa u Nagasakiju, na koji je također bačena atomska). Iskreno, bio sam time ugodno iznenađen, ali i razočaran kako su naši mediji tome posvetili malo prostora – s iznimkom Slobodne Dalmacije (koja je za izvještaj o tom događaju žrtvovala čak gotovo trećinu stranice s velikom fotkom). Zaslužuje čistu peticu i veliku čestitku!
Svetu misu za vukovarske žrtve, koja je slavljena u Memorijalnoj katedrali za mir, u kojoj je sudjelovalo oko pet stotina vjernika Hirošime, predvodio je biskup Hirošime mons. Misue Joseph Atsumi, na čiju je preporuku istoga dana u ostalih četrdeset crkava hirošimske biskupije molilo za žrtve Vukovara i za mir u svijetu.
No hirošimski je biskup Atsumi na toj misi učinio još jedan presedan – umjesto vlastite propovijedi prepustio je riječ hrvatskom veleposlaniku Dragi Štambuku. Naravno, biskup je na početku mise najprije pozdravio i predstavio našega veleposlanika te je vjernicima predočio stradanje Vukovara i okolnosti u kojima se ono dogodilo, pri čemu je posebno istaknuo masakr bolesnika iz vukovarske bolnice. Dodao je (ponovit ću t) da su Hirošima i Nagasaki obnovljeni deset godina nakon pada atomske bombe, a Vukovar još uvijek liječi svoje rane.
A hrvatski veleposlanik dr. Štambuk, koji se vjernicima obratio na japanskom i na hrvatskom, na jeziku domaćina rekao je da "dvije boli, ona starija hirošimska i ova novija vukovarska, ujedinjene u jednu zajedničku bol, zazivaju Boga moleći za praštanje i mir, za osvješćivanje ljudske rase i održavanje plemenitih vrednota čovječnosti".
Iznoseći hrvatsko viđenje značenja Vukovara za Hrvatsku – gotovo kao teolog, imajući pred očima evanđeosku prispodobu o pšeničnom zrnu koje umire da bi donijelo rod – dr. Štambuk je rekao da Hrvatska Vukovaru "duguje pobjedu u Domovinskom ratu jer je Vukovar umro da bi Hrvatska živjela". On je, svojim pjesničkim stilom, Vukovar nazvao "hrvatskom samoobjavljenom mjerom napaćene ljudskosti i naš prilog svjetskoj knjizi besramnosti" (što, s razlogom, nije tipičan diplomatski govor, ali on u crkvi i nije potreban).
Na kraju je hrvatski veleposlanik poručio: "Zaboravimo li grad i prestanemo li biti stanovnicima Vukovara, nećemo se moći nazivati građanima svijeta, niti suosjećati sa žrtvama Hirošime i Nagasakija, kao niti biti u stanju iskazati zazor od svih oblika okrutnosti i mučenja, bilo koje vrste agresije, tlačenja i osvete."
Ta je snažna poruka posebno važna danas, u atmosferi medijskog filanja svijesti i podsvijesti neupućenih masa scenama najstrašnijih zločina, koji se ljudima – od djeteta do starca – svakodnevno u golemim količinama serviraju i u videoigricama i u televizijskim i drugim medijskim vijestima – ili kao posljedice prometnih nesreća, ili ratnih sukoba, ili terorističkih napada...
A rezultat toga drila i medijskog terora je globalno širenje ravnodušnosti prema žrtvama, s jedne strane, te, s druge strane, stalno potiskivanje iznova doživljenog straha, što jednom sigurno rađa nekim psihičkim poremećajem. Globalno gledano, postalo je očito kako je suvremeni čovjek već napola u vlasti a potpuno pod nadzorom Velikog brata... A oni koji su, zahvaljujući znanju, milosti Božjoj ili stjecaju sretnih okolnosti još uvijek izvan globalne mreže odnosno klopke, imaju zadaću da zaslijepljenu ili zaglupljenu subraću upozoravaju na opasnost zastrašujućeg serijskog "duhovnog kloniranja" ljudi.
A lokalno gledano, umjesto zaključka, može se među ostalim, (osim što se spomenuto "kloniranje" događa i u globalnim mikroregijama), reći da ovaj najnoviji "atomski" hirošimski vjerski događaj pokazuje važnost ozbiljnog opreza i potrebu brižne selekcije pri kadroviranju ljudi koje šaljemo u svijet za veleposlanike i (re)prezentere naše povijesti, kulture, duha, identiteta, naroda i države... Zato i hrvatskom vele-veleposlaniku u Japanu valja zahvaliti za njegov uspješan rad te mu s iskrenom čestitkom dodijeliti - čistu desetku!
Post je objavljen 21.11.2007. u 01:09 sati.