Došla je subota, a ja još uvijek nisam mogla uhvatiti Amelie nasamo. Nestajala bi i po nekoliko sati i nitko nije znao gdje je za to vrijeme. Irma je probala saznati što se događa, ali Amelie se pravila da ne zna o čemu ona priča.
I ja sam djelomično bila kriva za to što još nisam popričala s Amelie o onome o čemu sam htjela. One rijetke trenutke kad bi ona bila u Društvenoj prostoriji i kad nismo obadvije radile ne hrpi zadaća, sa mnom je stalno bio Michael. Jednostavno ga se nisam mogla riješiti. Probala sam nekoliko puta u šali reći nešto kao nisi li prije pet minuta otišao? ili stvarno bih već morala napisati sastavak iz Čarolija! ali izgleda da nije shvatio poruku.
Bila sam stvarno zbunjena. Još uvijek mi se sviđao i svaki put kad bih ga vidjela, srce bi mi poskočilo, ali mi je već bilo sve to naporno. Zajedno smo išli na doručak i na ručak i na večeru, pratio bi me na svaki metlobojski trening, a često bi ostajao pogledati kako napredujem. Svaki slobodni sat bi zajedno sjedili u Društvenoj prostoriji ili bi otišli u neku praznu učionicu ako bi htjeli malo privatnosti.
Nije da mi je previše smetalo ovo zadnje.
I tako je došla ta prva subota u studenome. Bila je to već treća subota otkako samo opet redovno imala instrukcije. Došlo je 18 sati i pokucala sam na vrata profesorova kabineta. Čula sam potvrdan odgovor i ušla. Iako sam po profesorovu licu vidjela odgovor ipak sam upitala:
˝Jeste pronašli kamen?˝
Naravno, odgovor je bio negativan. Svaki put do sada sam ponavljala to isto pitanje i više nisam vjerovala da ću ikada dočekati potvrdan odgovor.
˝Sjednite Melanie˝, rekao je Lupin i pokazao na prazni stolac ispred njegovog radnog stola. Tek sam tada primijetila da na stolu stoji kamen. Bio je veličine šake i žućkasto-smeđe boje.
˝Danas ćemo˝, počeo je profesor kad je vidio moj upitan pogled ˝početi s čitanjem sjećanja kamenja.˝
˝Mislite da sam spremna?˝ upitala sam pomalo nesigurno.
˝O da, mislim da ste spremni.˝
Na njegovom licu vidjela sam ohrabrujući pogled. Sjetila sam se prve godine, kad sam prvi put vidjela takav pogled. Upravo sam bila pročitala sjećanje staro tjedan dana. Sjećam se kako sam tada bila ponosna. S vremenom sam napredovala. Naučila sam da ako je sjećanje staro više od 24 sata moram u sebi reći otprilike koliko je bilo sati i točan datum, ali ne i godinu, kad se dogodilo, ako ga želim pročitati. Za sjećanja starija od godinu dana morala sam reći i godinu, a za ona ne starija od jednog dana mogla sam reći samo vrijeme, na primjer: prije pola sata.
Naučila sam što učiniti ako ne znam vrijeme ili datum. Onda sam trebala neprestano ponavljati u sebi događaj koji želim pogledati i ušla bih u ˝najmlađe˝ sjećanje s tim događajem. Ako to nije ono koje tražim trebala sam samo u reći ˝sljedeće˝ i automatski bih otišla u ono malo starije.
Naučila sam da je najlakše ući u ona sjećanja koja su vesela i koja bi ˝vlasnik˝ s veseljem podijelio s drugima. Ona potisnuta sjećanja bilo bi mnogo teže pročitati. Sjećam se kako sam se na četvrtoj godini cijeli jedan sat mučila da uđem u profesorovo sjećanje na onaj dan kad ga je ugrizao vukodlak. To što mi je Lupin dozvolio da ga pogledam radi vježbe nije imalo nikakvu ulogu.
Sada sam sjedila pred onim kamenom i čekala profesorove upute.
Znam, znam, prekratak post. Ali, ipak se nadam da ste uživali. =)))
Post je objavljen 20.11.2007. u 20:40 sati.