Pregled posta

Još jedna priča o studiranju

Kada sam na drugom katu ugledala dvoglavo jare u formalinu, znala sam da je to pravi fakultet za mene.

Danima sam hodala kao u oblacima, opčinjena mutantima iz formalina, zaneseno pjevušeći i maštajući o čeprkanju po lešini krave.

Napokon sam znala što želim sa svojim životom i onog trenutka kada sam saznala da sam upala na faks bez plaćanja vrištala sam od sreće i to spontano- a to do tada nisam napravila nikad. Na neki način upis na faks je bila svojevrsna propusnica za bijeg iz učmale sredine u kojoj sam do onda živjela. Da sam ostala, poludjela bih. Ovako sam otišla i poludjela malo kasnije .

Odlučila sam da ću se u potpunosti posvetiti tom studiju, neću više piti i izlaziti, samo učiti, učiti i učiti.
Da se razumijemo, ja sam vrlo rano stekla neke loše navike i sa osamnaest sam smatrala da je krajnje vrijeme da se smirim. To me držalo neko vrijeme. Par dana. No, znala sam da moram biti dobar student ako želim ostati u Zagrebu jer su moji roditelji pretpostavljali da ću doživjet totalni debakl, ne računajući na to da su mi upravo njihove pretpostavke najveća motivacija. Moglo bi se reći da sam se inatila.
Malo manja ali i nezanemariva motivacija na početku studija bilo je konzumiranje ogromnih količina alkoholnih tekućina nakon položenog ispita. Tako sam dogurala gotovo do samog kraja studija bez grižnje savjesti.

Već na četvrtoj godini dovoljno je bilo na hodniku prije vježbi malo glasnije upitati: „Ima li tko nešto protiv žgaravice?“ -istog trenutka bi ti četiri ili pet osoba nudilo Peptoran, Controloc, Gastal ili Target... Tada znaš da si na pravom mjestu u pravo vrijeme jer je problem žgaravice riješen, barem privremeno.
No, problem zaraznog pesimizma nikako da se riješi, on je uvijek prisutan i kao takav doprinosi nastanku gastritisa, ezofagogastričnih refluksa, hijatalnih hernija i sličnih interesantnih manifestacija.

„O čemu čitaš?“-upitala me prijateljica.
„O dijabetesu u pasa.“-odgovorila sam.
„Kaj i pas može imati dijabetes?! Ha, ha, ha!“-oduševljeno je uskliknula.
Da, zvuči nevjerojatno ali doista- pas može imati dijabetes, prasad gripu, gepard gastritis, a čak i ribe mogu biti bolesne. Eto što sam sve naučila na tom čudnovatom fakultetu.

Iskreno, kao polu-ostarjela apsolventica prihvatila sam činjenicu da ne znam što ću poslije fakulteta kao odraz prije spomenutog zaraznog pesimizma. To me nimalo ne motivira, no ako uspijem pronaći posao u nekoj trošnoj privatnoj ambulantici za 2500 kuna mjesečno biti ću sretna, jer ću kompenzaciju pronalaziti u glađenju maca i peseka. Aha. Već se vidim kako se na kraju napornog radnog dana skrivam u stacionar, sjedam pored nekog psolikog pacijenta u kavezu, otvaram i naginjem bocu loze i jadam kako me okolina podcjenjuje te kako sada nemam uvjete za dignut kredit na 40 godina, a nekad, nekad sam bila potencijal sa velikim P...

Daljnje mogućnosti su limitirane mojim nedostatcima; iako kuham, čistim i pristojno izgledam, nisam baš neki materijal za ženidbu- pritom insinuiram na onaj konstruktivan „bogato se udaj“ savjet koji redovito primam od svakakvih ljudi, uključujući i neke, ako mene pitate, ne pretjerano duhovite profesore. Problem je u tome što se volim inatiti, a i poprilično sam lajava, pa me niti jedan bogatun ne bi htio ako je dovoljno informiran da zna da si za manje love može priuštiti poslušniju ljepoticu iz malo istočnijih zemalja koja uopće ne priča. Uz to, ja kad popijem postanem nepredvidljiva.

No, u čemu je zapravo poanta ovog teksta? Jesam li doista napisala ovaj post inspirirana vječno-uzaludnim pitanjima poput: “Gdje se vidiš za pet godina?“, „Voliš životinje?“, „Što ćeš poslije diplome?“, „Jesi stavljala ruku kravi u guzicu?“, „Što ćeš popit?“ ?
Kamo idem i čemu da se nadam?
Što je život?
Što je čovjek?

Sva sreća pa samu sebe ne shvaćam pretjerano ozbiljno, kao ni sedam godina svojeg obrazovanja, a uostalom, lakše mi je kada znam da nisam sama u takvim problemima i preispitivanjima. U tome je čitav niz mladih, besperspektivnih, zaraženih pesimizmom ali još uvijek motiviranih ljudi- naš problem leži u činjenici da nam roditelji nisu u branši, da nam uža i šira rodbina nema nikakve veze s ikim tko radi na fakultetu i iako smo za vrijeme studija „obećavali“, moramo se pomiriti s činjenicom da će većina nas u najboljem slučaju završiti kao trgovački putnici, no tu je, eto, barem dobra lova.
Naravno, nije sve baš tako crno, ponekad se neočekivano mogu otvoriti poneka vrata za neke od nas, bitno je ustrajati u kucanju na ta vrata te kontinuirano raditi na sebi i učiti, učiti, samo učiti, jer kada „znaš znanje“ nitko ti ništa ne može.

Najpametnije bi bilo oduprijeti se glupom zaraznom pesimizmu i tvrdoglavo gurati do kraja, baš u inat malodušnim osobama koje te uvijek žele obeshrabriti nekakvim beznadnim pričama. Dakle, do daljnjega učim, a onda ćemo vidjeti- kud koji mili moji. Možda ću naposljetku kupiti brod i voziti turiste oko otoka, a možda ću slagati pseće konzerve u Pevecu, bitno je da sam živa i zdrava i da su moji najmiliji dobro. Neće mene nikakav pesimizam više zaraziti, a ne!

Kao što sam na samom početku studija rekla jednom starijem kolegi: „Gle, boli me briga i ako završim kao konobarica, barem ću biti doktor, a radeći na šanku možeš ćuti svakakvih zanimljivih priča!“.
Čini se, sve ispravne odgovore znala sam već na početku.



Post je objavljen 20.11.2007. u 12:52 sati.