Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fuxafelicity

Marketing

play of the day...iliti kako je fuxi postala kuja



svi mi imamo 'hipotetske noćne more' aka really scary real life situacije koje, ako imaš ikakvog izbora, osjećaš da moraš izbjeći pod svaku cijenu...
jer jednostavno znaš da će sve ostalo zvršiti traumatičnim iskustvom, tj. blamažom koju ćeš vjerojatno pamtiti duuuugo...
danas, a i u nekoliko navrata prije, sam otkrila da sam pravi talent za proživjeti svoje...do svakog detalja i vrlo živo...

....i tako..šokantno odjednom i ničim upozorena...ulazeći sasvim opušteno u standardno mjesto ručka..očekujući par dobro znanih ljudi...zatičem...haos! prvo u mojoj glavi, a onda i dalje...
...da mi je samo bilo vidjeti vlastitu facu kada sam shvatila tko sve sjedi za onim prokletim stolom...to bih, kao svaki pravi mazohist, puštala u slow motionu samo da mogu procijeniti koliko točno sekundi nisam zatvorila usta...i kada su mi točno navrle suze očajnice....
docnije...
sjedim ja tako u jednoj od svojih najgorih noćnih mora (znam, savim je plitko, ali zahvaljujem samoj sebi što barem izgledam pristojno...) i jedem nekakvu predpotopnu mesnu hrpu jada (jos jedna greska u nizu...jao!)...jedva gutam, dok mi kroz glavu prolazi cijeli niz gnjusnih psovki....naravno sve su, bez greške, upućene (for the one and only) meni....i baš sve su se mogle svesti na: koji me je kurac tjerao da se pojavim...?!??.
sad..je li stvarno napadno ako uopće nisam gledala na lijevu stranu...i to što je on, blijed k'o krpa, šutio većinu vremena i uz par kurtoaznih smiješaka i kimanja glavom, buljio u svoje jelo kao da je ispred njega, u najmanju ruku, discovery channel, a ne nešto zeleno i prilično raskuhano...
nije..i ja isto mislim...ma da..što bi bilo napadno?!
samo mi uopće nije jasno zašto su ga pitali što je tako tih...pa neka je tih!
i treba biti tih!

da mi život ovisi o tome, nemam pojma što sam sve tamo rekla...
a pričala sam...ne puno...ali dovoljno da mogu reći da bijah prava kraljica..nenadjebivi autoritet za svaku bizarnost....neprikosnovena vladarica anegdota i pošalica kojima kao da označavam svoj teren..kojima kao da mu želim jasno dati do znanja da je nepotreban, malen, neprimjetan i da se grdno prevario, ako je mislio da ćemo se lijepo družiti uz ručak i vino... (o jada, bijede, nezrelosti i taštine...)..
ma ne...nekoliko trenutaka kasnije, mislim da nema šanse da bi pristao na ovo da je znao....
sjedimo za istim stolom..primorani...ničim nego samima sobom da održimo barem nekakav privid normalnosti...
moja verzija horora.

humorom sam se čupala van i smijeh za stolom je jedino što je zaustavilo moj poriv da počnem vrištati...ali ne...to nije sve..ne ne..uz sve to što u tom trenu radim ili ne radim, ja u glavi paralelno vrtim taj sasvim drugi film..gdje si dajem oduška i ponašam se u skladu s trenutnom navalom adrenalina (zasto je tako prokleto zgodan?!?!?!??aaaaaaaaaaaa) i bijesa...prouzročen bizarnim koincidencijama koje su nas dovele baš tu, u isto vrijeme....sa baš ovim ljudima i ovim mesnim fijaskom....mrzim slučajnosti...mrzim!!!!!
..u tom drugom svemiru već se vidim kako vrištim iz petnih zila....odvrištim svoje...podvučem sve sa jednim sočnim..o jebem te živote..kojim želim (nadasve patetično) naglasiti nepravednost kojom se svemir, priroda, bog, sudbina, prostorno vremenski kontinuum i fotoni, bezočno poigravaju mojim životom i pri tome je svejedno....svemu i svima... osim meni koja u tom malom odsječku vremena i prostora proživljavam kalvariju u malom...gledam tu drugu, mozda i inteligentniju, sebe kako se ustaje, demonstrativno odlaže svoju salvetu i sasvim polako i odmjereno napušta cijeli kadar....skoro je ispratih sa očajnim pogledom prema vratima...
ona ja koja je ostala...
uspjela je bezočno izignorirati cijelo ljudsko biće od kojih 180 cm...čiju je toplinu i miris osjećala skroz jasno....čija je ruka bila 10 cm od njene...njihova su se koljena skoro dodirivala...
cijelo to vrijeme, nije ga ni pogledala...

jezivo u cijeloj stvari je da mi toliko samokontrole i energije treba da odglumim da je nebitan...a još jezivije je to što mislim da sam čak i uspjela..osjetio je to....znao je to...skoro sam mogla čuti bisere iz njegove riznice cinizama i mudrosti kako mu prolaze mislima, kojima bi uvijek nastojao povrijediti kada bi ga nešto iznenadilo....a mislim da ga je ovo danas iznenadilo.....zaboravlja možda da sam ipak učila od najboljeg...od njega...i da učim prilično brzo.

nakon toga sam razmišljala samo o tome kako sam iscrpljena... i ispražnjena...kao da sam to morala proći...i rekoh si....pa bravo fuxi..bila si nenadjebiva...tako si bila kul da je to bilo čudo jedno...sama sebi se divim...odlično..sjedi 5....uspjela si..mogla si zatomit sebe u potpunosti...
gurnut se u sjenu...izvući najjaču masku i biti prava hladna, i've got everything under control, kuja....

at least on the outside..
inside it didn't feel so great...

play of the fucking day...nema što...
čestitam?



Post je objavljen 19.11.2007. u 00:12 sati.