Marketing
STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (2)
Piše: Tomo Vukšić
Don Antu Bakulu partizani jahali kao konja i potkovali
Don Anto Bakula
Toga 27. srpnja 1941. ista vojska je poslije nedjeljne mise uhitila Jurja Gospodnetića, također svećenika Banjolučke biskupije i župnika u Bosanskom Grahovu, koji je rođen u Postirama na Braču 9. siječnja 1910. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, gimnaziju je završio u Šibeniku a teološki studij započeo u Splitu i završio u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1938. godine, a za župnika Bosanskoga Grahova imenovan je 1939. Nakon što su ga uhvatili, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli, ali se ne zna za njegov grob.
Dvadesetoga travnja 1942. uhvatili su ga partizani te ga, prema svjedočanstvu katolika koji su s njim bili zarobljeni, tjedan dana mučili, kamenovali, vezali u štali za jasle, davali mu za hranu sijeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili u Vlahovićima kod Ljubinja i bacili u jamu tako da njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
A što je posebno zanimljivo, upravo ti događaji od 27. srpnja 1941. bili su za vrijeme socijalističke Jugoslavije smatrani, kao i danas, početkom antifašističke borbe u BiH pa je zato svaki 27. srpnja bio državni blagdan kojim je obilježavan »Dan ustanka«, a koji je na taj datum na opisani način izbio upravo u Drvaru i Bosanskom Grahovu, a da nitko, naravno, nije smio ni spomenuti nevine hodočasnike sv. Ani ni župnike Drvara i Grahova.
A što je posebno zanimljivo, upravo ti događaji od 27. srpnja 1941. bili su za vrijeme socijalističke Jugoslavije smatrani, kao i danas, početkom antifašističke borbe u BiH pa je zato svaki 27. srpnja bio državni blagdan kojim je obilježavan »Dan ustanka«, a koji je na taj datum na opisani način izbio upravo u Drvaru i Bosanskom Grahovu, a da nitko, naravno, nije smio ni spomenuti nevine hodočasnike sv. Ani ni župnike Drvara i Grahova.
Još je jedan svećenik s ovoga područja bio ubijen 1941. godine. Bio je to Krešimir Barišić, župnik u Krnjeuši kod Bosanskoga Petrovca. Rođen je u Jajcu 27. srpnja 1907. Odrastao je i školovao se u sirotištu trapista kod Banje Luke te je postao svećenik 1933. godine. Potom je bio vjeroučitelj u istom sirotištu do 1936. godine kad je prešao u dijecezanske svećenike a 1937. imenovan je župnikom u Krnjeuši. Kao i prethodnu dvojicu banjolučkih svećenika, uhvatili su ga partizanski srpski pobunjenici, strahovito mučili, izmasakrirali tako što su mu odrezali neke dijelove tijela te još živa ubacili u zapaljenu župnu crkvu u Krnjeuši u kojoj je izgorio čitav osim bedara koja su pronađena kasnije na mjestu izgorjele crkve.
Prve svećeničke žrtve s područja Sarajevske nadbiskupije
Kao prvoga svećenika s područja Sarajevske nadbiskupije, koji je ubijen za vrijeme Drugoga svjetskog rata, obično se navodi fra Eugena Gujića. Međutim, u času kad je bio ubijen, on više nije bio ni fratar ni svećenik. Rođen je 3. siječnja 1905. u Fojnici. Školovao se u Visokom i Sarajevu te je, kao član provincije Bosne Srebrene, zaređen za svećenika 1927. godine. Nakon pastoralnih služba na više mjesta diljem Bosne, 1939. godine je napustio franjevce i prešao u svjetovne svećenike te je potom kratko upravljao župom Prilišće kod Karlovca, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, ali je nešto kasnije, zbog neuredna života, bio otpušten iz svećeništva. Kao takav sudjelovao je u ubojstvu pravoslavnog svećenika 27. travnja 1941. u Bilješevu kod Kaknja pa ga je zbog toga prijeki sud u Zagrebu 3. rujna 1941. osudio na smrt i strijeljao istoga dana.
(Tijekom lipnja 2005., mjesec dana nakon što je napisan ovaj tekst, pojavio se podatak da postoje zabilježene izjave kako Gujić nije sudjelovao u ubojstvu pravoslavnog svećenika već da je bio nepravedno optužen i osuđen. Stoga, dok autor teksta čeka na spomenute dokumente koji su mu obećani, ovdje tu informaciju bilježimo samo kao naknadni dodatak, jer se radi o važnom razjašnjenju koje bi, ako se pokaže istinito, Gujiću vratilo čast.)
Druga žrtva s ovoga područja bio je Jakov Barišić, župnik u Gradačcu, prvi stradali svećenik Sarajevske nadbiskupije. Rođen je 5. rujna 1890. u Dobrinji kod Modriče. Nakon školovanja u Travniku i Sarajevu, zaređen je za svećenika Sarajevske nadbiskupije 1913. godine. Bio je župnik u Pećinama, Rostovu, Golom Brdu i od 1919. godine u Gradačcu. Kad su četnici upali u Gradačac, uhvatili su župnika te ga u petak 15. svibnja 1942. ubili u dvorištu župne kuće naočigled majke. Bio je strašno izmrcvaren: koža mu je bila zguljena s glave i lica a na tijelu je nađeno mnogo uboda nožem. Naime, budući da su napadači morali brzo napustiti Gradačac, ostavili su njegovo tijelo pa je bio svečano pokopan 18. svibnja u samome mjestu zajedno s još šest katolika koji su ubijeni u isto vrijeme. Sprovod su mu vodila četiri svećenika. Zahvaljujući činjenici da je ubijeno samo sedam osoba te da su preživjeli brojni autentični svjedoci ovoga zločina, brzo je zabilježen i objavljen način pogibije Jakova Barišića. Prema kanoniku Marku Nediću, jednome od dva suvremena svjedočanstva autentičnih svjedoka, cijeli događaj se zbio ovako: »U petak u 6 sati u jutro primijeti momak (tj. Barišićev poslužitelj, op. T. V.), da se bježi, i upozori prečasnog (tj. Barišića, op. T. V.) da bježi i momak pobjegne. U času već je rulja bila blizu, a siromah prečasni poleti u zvonik i počne zvoniti na uzbunu, i samo je stigao dvaput potegnuti konopcem, i bio je u njihovim rukama. Da je sve ovako, pričaju njegovi najbliži i jadna stara majka. Gonili su ga do bunara, tu ga tukli i rekli mu: Reci da si Srbin, a on glasno reče: Nikad, ono što sam to i ostajem. Onda ćeš poginuti. Neka, ne žalim za svoju vjeru, domovinu i svoj narod umrijeti. Prekrsti se i glasno počne moliti Očenaš, a krvnici opsuju njegovu molitvu i Pavelića i sruše ga na zemlju. Na mrtvom tijelu ljudi nađoše puščanih i revolverskih hitaca, pod vratom priklan i od brade do pola glave koža zgu(b)ljena, grozno iznakažen.
Pregled stradanja svećenika po biskupijama i redovničkim zajednicama
Sirota majka bila je svjedok muka svoga sina. Prijetili su joj i htjeli da je ubiju, no drugi su držali da je bolje da sve gleda, jer su je grdili i govorili što je takvoga odgojila. Kada su ga mučili, sve su vikali: Evo ti Pavelić, evo ti Hrvatska. - Siromah, ležao je tako (mrtav) cijeli dan petak do subote po podne; onda ga je vojska prenijela pod zvonik, a iz njega je neprestano tekla krv. - Crkvu nijesu ni takli...«, ali su župnu kuću zapalili.
Sljedeća žrtva bio je fra Julijan Jurković, gvardijan samostana Rama-Šćit i župnik, koji je prva žrtva među pravim članovima Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Rođen je 8. listopada 1898. u Johovcu kod Dervente. Nakon školovanja u Visokom, Sarajevu i Zagrebu, zaređen je za svećenika 1923. godine te je obnašao službe kapelana i župnika u više župa: Plehanu, Sutjesci, Varešu, Sasini, Sanskom Mostu, Foči, Nišu, Fojnici te Rami-Šćitu. Kad su partizani u noći između 13. i 14. srpnja 1942. provalili u Ramu i zapalili crkvu, zarobili su fra Julijana i odveli ga u nepoznatom pravcu te ubili ali mu se za grob ne zna. Prema svjedočanstvima nekih vjernika, fra Julijana su partizani uhvatili na putu prema selu Kopčići, doveli u jednu kuću na Šćitu gdje je bilo njihovo zapovjedništvo i odatle ga odveli u nepoznatom smjeru i ubili a, prema nekim iskazima seljaka, bio je prerezan pilom za rezanje drva. O posljednjim trenucima ovoga uglednoga fratra zna se, dakle, vrlo malo, no istina je ono što je o razlozima ubojstva ovoga svećenika kasnije napisao jedan njegov subrat (Lj. Lucić): »Ne treba gubiti iz vida da su gvardijana ubile upravo one partizanske jedinice koje su i u svojim krajevima bez mnogo razloga strijeljale ljude. Držeći se sovjetske koncepcije revolucije koja ima dvije faze, buržoasko-demokratsku i proletersku i da u proleterskoj revoluciji treba likvidirati sve klasne neprijatelje, pa i one koji su sudjelovali u buržoaskoj revoluciji. Crnogorski i srbijanski komunisti smatrali su, dakle, da treba ukloniti sve oficire, popove i činovnike. Tako su likvidirali i neke svoje stare članove partije, pa zašto ne i ovog fratra.«
Nakon zauzimanja Rame polovicom srpnja 1942. partizani su se nastanili u samostanu gdje su smjestili svoje zapovjedništvo i bolnicu. U samostanu su našli samo fra Viktora Sliškovića koji zbog bolesti nije ni pokušao bježati. Rođen je u selu Polje, župa Dolac kod Travnika, 12. lipnja 1896. Školovao se u Docu, Visokom i Sarajevu a studirao je i filozofiju u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1919. godine te je, prije nego je došao u Ramu, obnašao razne svećeničke službe po Bosni (kapelan, župnik, gvardijan, nastavnik gimnazije u Visokom). Nakon zauzimanja samostana, partizani su fra Viktora najprije istjerali iz njega pa se on nastanio u kući jednoga seljaka na Šćitu i odatle oko sedamdeset dana sam pastorizirao preostale vjernike. U toj seljačkoj kući partizani su ga 15. rujna zarobili i, zajedno s nekim vjernicima, svezana pješice odveli u Prozor gdje je na jednom kestenu čekao unaprijed pripravljen natpis: »Smrt strijeljanjem kao zločinca.« Tu je bio teško mučen i zaista strijeljan 16. rujna te pokopan na nepoznatom mjestu.
Prve svećeničke žrtve u Hercegovini
U prvoj polovici 1942. godine ubijeni su prvi katolički svećenici na području Mostarske i Trebinjske biskupije. Sve je započelo u travnju za vrijeme prodora srpske i crnogorske vojske prema dolini Neretve, kada su skoro svi preživjeli Hrvati iz istočnoga dijela Hercegovine morali bježati iz svojih domova a neki su svećenici ubijeni. Nastavilo se u Kongori kod Tomislavgrada gdje su se pojavili pripadnici iste vojske i u jesen iste godine završilo u okolici Stoca.
Prvi od četvorice hercegovačkih ubijenih svećenika 1942. godine bio je don Ante Bakula, župnik u Gornjem Hrasnu. Taj svećenik i prosvjetitelj rodio se 10. lipnja 1884. u Posušju. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu prva tri razreda gimnazije završio je u Mostaru a ostale u Travniku te teologiju u Sarajevu (1906-1910). Zaređen je za svećenika Mostarske biskupije 29. lipnja 1909. Kratko je službovao u Blagaju (1910) te bio župnik u Viru (1910-1936), gdje je sagradio četiri škole, i od 1936. u Gornjem Hrasnu u zaleđu Neuma. Dvadesetoga travnja 1942. uhvatili su ga partizani te ga, prema svjedočanstvu katolika koji su s njim bili zarobljeni, tjedan dana mučili, kamenovali, vezali u štali za jasle, davali mu za hranu sijeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili u Vlahovićima kod Ljubinja i bacili u jamu tako da njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Zapravo, prema pisanom svjedočanstvu partizana Danila Bukvića, izravnoga sudionika don Antina odvođenja u smrt, lipnička četa južnohercegovačkoga partizanskog odreda u napadu na Gornje Hrasno imala je poseban zadatak koji se sastojao upravo u tome da zarobi don Antu i živa uhvati. Partizani su to i učinili te, prema istom opisu, opljačkali župnu kuću a don Anti dopustili da od kuće krene na svome konju Šarcu. Stoga je on mislio »da neće biti osuđen od suda pravde« te molio partizane da mu ne oštete stroj za pisanje i druge stvari koje su bili ponijeli »računajući da će mu to biti potrebno, da će biti pušten i povratiti se na svoju dužnost u Gornje Hrasno«.
O zločinu na don Anti Bakuli postoji također dragocjen zapis o priznanju poznatoga partizanskog komesara Čede Kapora izrečenom pred don A. Borasom koji je to ovako zabilježio: »Taj i takav Čedo Kapor kazao mi je u razgovoru u kući Rade Koraća kako je znao za don Antu Bakulu i sve što se odnosilo na njega. Izričito mi je to rekao pred Radom Koraćem: Don Ante Bakula nije bio nikakav krivac. Nije se on bavio nikakvom politikom a niti je nama pravio neke neprilike niti je bio zločinac. Ni govora o tome. Don Ante se bavio svojim poslom a čak štoviše bio je susretljiv prema srpskom dijelu naroda u Gornjem Hrasnu. Nikome nije smetao a pomagao je svakome. Svakoga je susretao rado i bio sa svima u dobrim odnosima. Nije imao nikakve krivice s našega stanovišta. Nije bio angažiran ni u kakvoj vojnoj ili političkoj grupaciji. Poznavao sam sve te prilike u istočnoj Hercegovini. Sve informacije slijevale su se u našem štabu. Sve mi je bilo poznato. Znam što se je kasnije desilo sa don Antom. Poznato mi je to i mogu jedino reći da je to bila naša velika - greška.«
Glas Koncila, broj 29 (1621), 17.7.2005.
Post je objavljen 27.11.2007. u 07:00 sati.