Marketing
Kocka plus kino
(by anna)
Biće da sam preokupirana zadnjih dana. A možda je ipak do toga što sam bila preokupirana drugim stvarima a ne onima na koje sam navikla posljednjih mjeseci...Pa sad kočnice popuštaju, kako se vraćam među stare probleme. A i imam onu kocku u stomaku, koju imam uvijek kad naslućujem da će se nešto (iz dosadašnjih iskustava nažalost, loše) desiti. Kad imam taj neki predosjećaj, kad naslućujem. Nekome titra očni živac, neko je jednostavno anksiozan bez razloga a ja sam opet, svojim simptomima odredila i dijagnozu i ime. Kocka. Čije stranice jasno mogu da definišem u stomaku i čije okretanje proizvodi trnce u donjem dijelu leđa. Iščekivanje...postoji li nešto gore od toga? Ne volim ovu neizvjesnost koju osjećam.
Utješiću se da je do kocke mi u stomaku, pa sam biće zbog te kocke došla sat vremena prije na mjesto sastanka sa Srodnom Dušom. Najnormalnije se našminkala, obukla i izašla iz kuće i došla gdje smo se dogovorile...samo sat vremena ranije. I tako stojim, i čekam i mislim što li kasni, jer ona nikad ne kasni i uzimam mobitel i gledam i dalje ne razumijem ništa...i onda kao kratak spoj, vijugice se spajaju i ja ne znam kud ću sa sobom. Prvo sam ljuta na sebe, pa mi žao same sebe, pa mi smiješno, pa ne mogu da vjerujem da mi se to desilo...nazovem nju i tako kroz smijeh dođem do nje kući gdje smo se smijale i smijale...a Triplet je mudro zaključila: „Sve dok znaš put nazad kući, dobro je.“
Sa prvim snijegom, počela je I naša sezona odlazaka u kino. Lažem, nama sezona traje 12 mjeseci u godini. Samo je onako, drugačiji I poseban štimung zimi. Kad žicamo kokice :)
Večeras smo gledale Hairspray.
Zabavan film, sa odličnom muzikom I sa još boljom porukom, Hoće reći bez obzira jeste li debeli, mršavi, crni ili bijeli, možete ostvariti svoj san. Najbitnije od svega jeste da taj san imate. Uvijek kad gledam mjuzikl, razmišljam, kako bi izgledalo da se u stvarnom životu oslovljavamo pjesmom i muzikom. Da pričamo pjevajući i pjevamo pričajući. Da nam život ima svoj vlastiti soundtrack. Možda zato što je mjuzikl po meni savršena fantazija, što mašta dolazi u prvi plan…možda sam zato I fascinirana toliko njima. Opet, da mjuzikl nije samo pjesma, smijeh i ples, ovaj film je najbolji dokaz. U filmu je jasno izraženo da se i muzikom i plesom, može progovoriti o ozbiljnim temama kao što su rasna segregacija te diskriminacija u svim oblicima..John Travolta u ulozi žene je uvjerljiv i ženstven unatoč maski koju nosi. Ženstveniji nego što bi čovjek i pomislio.
U svakom slučaju, preporuka.
Sutra je početak nove radne sedmice...vraćam se u svoju staru rutinu. Nije ni to loše.
Post je objavljen 19.11.2007. u 00:04 sati.