Iz propovijedi predsjednika HBK đakovačkog i srijemskog biskupa Marina Srakića u prigodi obilježavanja "Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991." u Vukovaru 18. studenoga 2007.
Približavamo se kraju crkvene godine. I priroda oko nas i misna čitanja ove 33. nedjelje kroz godinu podsjećaju nas da sve teče prema završnici: i pojedino stvorenje i cijeli ljudski rod. Pitamo se, kakva je to završnica. Za nas vjernike završnica nije veliki upitnik napisan u pijesku, kao što je to opisao hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi "Posljednji Adam", premda nam je prije završetka proći kroz velike nevolje. Te nevolje opisao je apokaliptičkim slikama evanđelist Luka u odlomku današnjeg Evanđelja.
I kao da su autori Prvog čitanja i Evanđelja gledali što se 1991. godine događalo u Vukovaru, oni opisuju: "Narod će ustati protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva..." - U mislima slušamo eksplozije projektila, gledamo minska polja, u podrume ubačene granate, razrušeni grad, spaljene kuće i crkve, udarce kundacima, šakama, nogama, batinama, vampirske zabave nad nevinim žrtvama, izgladnjivanja i ponižavanja, besane prognaničke noći i gorki prognanički kruh...
Ali, sjećajući se tih tragičnih događaja, dijeleći bol s onima koji su izgubili svoje roditelje, djecu prijatelje, imovinu i sklapajući ruke na molitvu za one koji su pali za Domovinu, ne želimo zloupotrijebiti njihovu tugu i bol, ne želimo zaustaviti povijest na 1991. godini. Time bismo povećali gorčinu koja se taloži u našoj duši, mržnju i želju za osvetom. Time bismo dali do znanja i sebi i drugima da su žrtve naših branitelja bile uzaludne. Sama žalost, još manje ogorčenost, ne može nam pomoći. U njoj gubimo snagu potrebnu za život!
U Vukovar nas je dovela ljubav prema ovom našem zajedničkom gradu, i to ljubav koja se ne zaustavlja na horizontu našeg roda i doma. I s ovogodišnjim hodočašćem htjeli bismo pokazati da smo mirotvorci, tvorci mira koji počiva na istini i pravdi.
Ove godine hodočastimo u Vukovar pod geslom "U Vukovar za istinu i pravdu". Vukovar je branio svoju slobodu. Mi želimo da tu slobodu uživaju svi stanovnici ovoga grada i cijele domovine Hrvatske. Ne zaboravimo Kristovih riječi: "Istina će vas osloboditi!". Želimo li slobodu čuvati u miru, onda mir mora počivati na istini. Ne na bilo kakvoj istini, nego na istini koja je bistra kao izvor-voda, kao suza; na istini koja se ne kroji ni s lijeva ni s desna; na istini koja je uvijek nova i uvijek stara; na istini jednostavnoj kao kruh, koja se može lomiti kao kruh i dijeliti drugima kao kruh; na istini koja ne obmanjuje; na istini kojoj možemo gledati u oči, koja ne pozna smicalice, zagonetke, prešućivanja; na istini koja nam osvjetljuje stazu života, koja je snažna kao život.
"U Vukovar za istinu"! Mi imamo pravo na istinu, tražimo istinu, i o onima koje smo prošlih godina časno pokapali, i o onima koji počivaju na nepoznatim zajedničkim grobnicama, bunarima, močvarama, rijekama, dvorištima. Što se vremenski više odmičemo od događaja iz 1991. godine, to se s istinom o Vukovaru više politički trguje i ucjenjuje, to se ona zlobno prešućuje i iskrivljuje. I na svjetskoj i na domaćoj tržnici s istinom o Vukovaru se poigrava i cjenka. Je li nama samima jasno, što se ovdje dogodilo!? Je li nama stalo da naša djeca i mladi znaju istinu o tragediji Vukovara i stradanju cijelog našeg naroda? Ponovit ću: U Vukovar dolazimo po istinu!
"U Vukovar za pravdu". Nedavno smo svi bili svjedoci kako je Međunarodni sud koji je uspostavljen da uspostavi pravdu učinio strašnu nepravdu i prema nevinim žrtvama Vukovara i prema Hrvatskoj. Imamo gorki osjećaj da su velesile ponovile ono što su učinile 1991. godine. Kao što tada iz svojih interesa nisu zaustavile agresiju na Hrvatsku i predusrele tragediju Vukovara, tako sada, opet u ime nekih i nečijih interesa, nisu kaznile zločin i zločince. Može li se u takvom međunarodnom ozračju nepravde graditi istinski mir ovdje? Može li se graditi u Europi i svijetu?
Želimo u miru živjeti u Vukovaru. A taj mir mora počivati na temeljnom načelu života i pojedinaca, ljudskih zajednica, društava i naroda, To je "pravda". Želimo počivati na pravdi!
(...) Na još uvijek otvorene rane ne želimo staviti otrov mržnje i osvete. Oproštenje se ni na koji način ne suprotstavlja pravdi, jer oprostiti znači odgovoriti na legitimne zahtjeve za ispravljanjem počinjene nepravde i štete. Zločinci se moraju pravilno identificirati i kazniti. Oproštenje smjera ostvarenju punine pravde koja vodi miru poretka koji je mnogo više no krhki privremeni prekid neprijateljstava i uključuje duboko ozdravljenje rana koje krvare u ljudskim srcima. Za to ozdravljenje bitni su i pravda i oproštenje. (...)
"Dobro shvaćena pravednost jest takoreći svrha praštanja. Ni u jednom odlomku evanđeoske poruke praštanje, a ni milosrđe kao njegov izvor, ne znače popustljivost prema zlu, prema sablazni, prema nanesenoj nepravdi i uvrjedi. U svakom su slučaju popravak zla i sablazni, naknada nanesene nepravde, zadovoljština uvrjede uvjeti praštanja" (Ivan Pavao II, Bogat milosrđem, br. 14). "Nažalost, za mnoge "pomirenje" je postao komotan izraz bez odgovornosti, jer se često upotrebljava zato da se neutralizira krivnja i pokrije neiskreno oproštenje za događaje koji zaslužuju kritiku... Počinitelj nepravde ne može očekivati pomirenje, pogotovo ne može se očekivati da gotovo automatski spremno oprosti onaj koji je podnio zlo" (Pripravni dokument za prošlogodišnji ekumenski susret u Grazu, Br. A 21).
Ako se ne trudimo ići tim putem, onda su naši dragi pokojnici, kojima danas iskazujemo poštovanje i zahvalnost, badava dali svoje živote. Njihove žrtve ostaju uzaludne, a to ne želimo. Potrebna nam je i ljubav koja rađa povjerenje, koja je spremna pružiti ruku pomirnicu. Ipak znamo, zlodjela koja su nam povrijedila srce i ponos, u jednom trenu razorila su ono što smo godinama mukom gradili, ubila su nam one koje smo toliko voljeli. Iako opraštamo, u nama je ostala gorčina, pa je potrebno vrijeme, da izliječi duboke rane i da našem duhu vrati izgubljenu ravnotežu.
Ovaj dan hodočašća u Vukovar je prigoda da ih se sjetimo i spoznamo smisao života. Zaboraviti ih značilo bi zaboraviti sebe, što se danas, nažalost, često događa. Mnogi, naime, u jurnjavi za materijalnim dobrima, zaboravljaju na mnoge životne vrednote, a najprije zaborave na one bez kojih bi naš život bio isprazan i osiromašen. Pustoš bi zavladala u životu svakoga pojedinog čovjeka kad bi zaboravio svoje pokojne. Kad bismo, pak, kao narod zaboravili sve one, koji su svojim djelom, a mnogi svojom žrtvom i smrću oplemenili našu domovinu, zaboravili bismo, zapravo, tko smo i što smo.
Što je Hrvatska? Hrvatska je najvećim dijelom ono što su stvorili i ostavili nam u naslijeđe naši preci, naši poginuli branitelji. Sjećati ih se i moliti za njih znak je naše zahvalnosti, a zahvalnost je najdublji izraz ljubavi i ljudskosti. Međutim, molitva i sjećanje nisu dostatni. Kako bismo, uz zahvalnost, ostali u istinskom zajedništvu s našim pokojnima, treba tako živjeti i djelovati da se ne iznevjerimo njihove žrtve. Tek tada naša molitvena želja, da naši pokojni "počivaju u miru", neće biti isprazna. S njima u duhovnom zajedništvu probudit ćemo žar međusobne ljubavi bez koje Domovina ne bi bila ono što želimo: dom u kojem nam je brat svaki čovjek dobre volje (usp. T. K., u HS, 30. listopada 1998.)!
Apokaliptički prikaz svršetka svijeta ne ostavlja nas u kaosu, nego naprotiv u nama budi nadu. S tom nadom u duši nastavimo svoje molitve za ovaj grad, za njegove pokojne za našu Domovinu Hrvatsku.
Post je objavljen 18.11.2007. u 23:09 sati.