Jučer ujutro sam se probudila, spremna za još jedan tmurni subotnji dan u školi... mama mi je došla u sobu s osmijehom i veselo rekla: "Pada snijeg!" Ta me rečenica tako razveselila... pogledala sam kroz prozor i stvarno, vidjela sam tisuće malih bijelih pahuljica kako padaju prema tlu. Bila sam sretna i u školi taj dan, pod velikim odmorom smo jedna moja prijateljica i ja izašle van, bacile pokoju grudu jedna na drugu, vrtile se i skakale po snijegu, smijale se i šalile...
Nakon škole, otišla sam se sama šetati u park. Ne znam zašto. Hodala sam po parku, I došla do jednog drva s velikom rupom u njegovom podnožju. Sjetila sam se kako smo se moj brat, moja sestra i ja igrali s puževima koje smo našli... pažljivo bi ih podigli s tla, stavili na lišće i onda u tu rupu u podnožju drveta. Željeli smo se vratiti slijedeći dan i provjeriti jesu li još ondje... ne sjećam se jesu li bili ondje idući dan, ali sjećam se kako smo bezbrižni i sretni bili tada.
Hodam dalje po snijegu, preko polu razrušenog mostića ( kako se to desilo? tko je srušio jednu stranu ograde? ). Povremeno pogledam u nebo... vrtlog pahuljica čas je jači, čas slabiji, ali uvijek tako lijep, tako smirujuć i čaroban. Osjećala sam se kao da sam u jednoj od onih velikih staklenih sniježnih kugli... hodala sam i hodala, prisjećala se kako sam se kao mala sanjkala i zabijala u drveće, kako smo radili snjegoviće kojima bi uvijek netko uzeo mrkvu koju smo tako brižno stavili na njega...
Volim snijeg. Čist je. Nevin. Kao djeca. Kao mi kad smo bili djeca. Sada je sve tako drukčije. Sve je tako drukčije. Sustigao nas je teret ovoga vremena. Razmišljamo više, možda čak i previše. Sve nam se čini čudno, možda čak i bezvrijedno. Djeci nikad ništa nije bezvrijedno. Znaju naći zabavu u svemu... uvijek se mogu nasmijati, igrati, biti sretna... Željela bih opet biti djete. Shvatila sam da sazrijevam, a to me plaši. Shvatila sam da i svi moji prijatelji sazrijevaju. I bojim se toga sazrijevanja, a ne znam zašto. Možda zato jer se bojim da ću se prestati smijati glupostima, da ću se prestati smijati na glupe šale, da ću prestati željeti gledati crtiće, da ću prestati jesti životinjsko carstvo i kinder jaja, da ću prestati igrati dječje igrice na playtoyu. Jer, sve me te stvari, premda male i djetinjaste, jako vesele. Kao i snijeg. Snijeg je oduvijek bio moja najdraža pojava u prirodi. Sjećam se kad smo radili anđele u snijegu a bakom, kad sam s vrtićem išla u Trakošćan na zimovanje i kad je teta iz vrtića sjela iza mene na sanjke, a ja sam se prepala da ćemo se zabiti u drvo i bacila unazad. Pale smo, a teta, Dragica se zvala, je slomila nokat. Bilo mi je stvarno žao zbog toga, sjećam se da tu večer zbog toga nisam mogla zaspati. Sjećam se školskih odmora u prvom i drugom razredu, grudanja s najprije bijelim, a zatim i polublatnim grudama kada bi nam ponestalo snijega. Sve te uspomene želim zadržati. One me čine sretnom.
Ovaj post je možda vrlo čudan... ne znam zapravo ni što sam ni kako sam pisala... jednostavno sam pisala što mi je palo napamet... nakon dugo vremena.
Nadam će da se snijeg neće brzo otopiti... kao ni moje uspomene.
Pozdrav
Post je objavljen 18.11.2007. u 12:28 sati.