Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

Postoje ljudi koje prvi put sretnemo, ali osjećamo kao da ih odnekud znamo. Makar ih nikada u životu nismo vidjeli.


Zadnjih dva i pol mjeseca koliko živim ovdje prošla su mi u trenu. Puno sam radila, pokušavala zapamtiti ulice, upoznati ljude, izlaziti…
I katkad se osjećam tako neobično. Kao da sam u nepoznatom gradu koji me straši svojim velikim neboderima i tisućama nepoznatih ljudi na ulicama, a katkad kao da me poput magneta privlači svojim nepreglednim cestama i bučnim klubovima.

I katkad dok se predvečer vozim prema stanu volim gledati te velike nebodere s bezbroj osvijetljenih prozora.

Toliko ljudi, toliko nepoznatih ulica…

I pitam se….Koliko njih pored mene prođe svako jutro, koliko njih stoji jedno do drugog u tramvaju, u redu u dućanu, u jutarnjim gužvama na cesti...

Svako jutro donosi nove neznance koji prolaze kroz naš život, a noć nove poglede, dodire i nepoznate osmjehe. I svi prolazimo jedni drugima kroz život neprestano, izmjenjujemo se, dodirujemo, dotaknemo u prolazu, sudarimo.. Možda katkad i dva puta, tri, deset, a da toga nismo niti svjesni.
Recimo možda smo se i TI i JA negdje susreli. U dućanu čekajući na garderobu, u prodavaonici dok hvatamo isti proizvod ili u tramvaju na istom sjedalu.

I svi se tako izmjenjujemo svaki dan da bi neka slučajnost nas sudarila. Baš nas dvoje. Tako je to neobično zapravo…

I bila je tako jedna djevojka, točno kad sam doselila u Zagreb.„Sudarile“ smo se na način da sam završila u jednoj firmi i baš je ona došla srediti to što sam trebala i nakon par minuta priče, ja sam izašla iz zgrade sa onim nekim neobičnim osjećajem. Znate onaj osjećaj kad osjećate kao da tu osobu poznajete, ne znaš odakle, ne znaš zašto, ali jednostavno ti nešto govori da je znaš.

I prošao je jedan mjesec… dva… dva i pol… zaboravila sam potpuno na to, kad dobivam neki slatki mejl, znate oni mejlovi što si šaljemo u krug, od drage blogerice s kojom se komentiram jako dugo i jako se pronalazim u njenim postovima; ali ovaj put dali slučajno (ima li u životu išta slučajno..?) sa njene poslovne adrese…I mene u trenu odjednom sve udari i ja ostanem bez daha, i sve mi se odvrti u glavi, onaj dan prije dva i pol mjeseca, ja kako hodam po onim velikim hodnicima, lijepa djevojka sa zelenim naušnicama i crnom kosom, osmjeh i onaj osjećaj kako ja tu djevojku poznajem… i sve se posloži u stotinki sekunde i ja znam da je to ona i prije nego je pošaljem mejl da je to upitam.

........
I ustanem tad sa stolice, prošetam sobom i kažem sebi glasno po stoti, tisući put u životu da čuda postoje i da je život tako prokleto neobičan. I nasmijem se, i poskočim, pa se opet nasmijem i shvatim kako je život nešto najljepše u čemu svi zajedno prisustvujemo, sudramo se, smijemo i plačemo zajedno. Samo to tako lako i često zaboravimo.

I zavrtim se i nasmijem i dok pojačavam glazbu na kompjuteru osjećam kako mi se tlo pod nogama vrti i ja odlučim da ću večeras obući toplu jaknu i protrčati po snijegu koji pada čitav dan; zatim ću utrčati u neki klub i sa mojim najdražim bićem popiti medicu na eks, i drugu i treću sve dok svijet ne zapleše sa mnom i ja ću se vrtiti i vrtiti dok mi ne ponestane daha u plućima…

I tamo negdje u 2 iza ponoći obećati ću sebi da ću se vrtiti tako čitav život i uhvatiti svakog tko poželi zaplesati..

I čitav grad s tisuću osvjetljenih prozora i visokom neboderima živjeti će u mom srcu zauvijek.

Image Hosted by ImageShack.us



Stajdoharice, vidimo se negdje na ulici dok se sudaramo ovim katkad tako velikim, a za nas koji se pronalazimo, tako malim gradom..!


………..


“….Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas….”
Before sunrise




Post je objavljen 17.11.2007. u 15:39 sati.