Pregled posta

South Coast

Nakon svih onih uzbuđenja i životinjskog svijeta, mada ne u punom sastavu kakav bi se mogao očekivati na safariju, danas, nakon što u glavi još uvijek prebirem po slikama iz savane i doline sa lavom, odoh potražiti svoju pratnju za novi izlet.
Nadam se da obećanja ovdje nešto vrijede i da neću izvisiti i provesti dan na plaži ispod resorta. To bi stvarno bila prava šteta. Izležavati se na suncu, sa koktelom u ruci uz more i vjetar u krošnjama palmi.
No nema mi pomoći. Navukao sam se na te događaje koje turistička agencija nije stavila u svoj dnevni raspored. Prava ovisnost.
Na putu do restorana samo ovlaš pogledom potražim poznate face i vidim da je dosta ljudi otišlo, na safarije ili doma, jednostavno ih ne viđam danas.
Ionako mi se ovdje unutra ne ostaje nakon što prožvačem doručak. Jurim prema Sereni u potragu za pratnjom.

* * *

Nisam je dugo morao čekati. Pojavila se negdje iza 9 sati.
"Hoćemo li ?" - pitah je čisto da provjerim da li se sjeća obećanja.
"Naravno. Idemo do mene da uzmem stvari."
Prije toga popiti ćemo po jedan Krest i onda krećemo.
Vodi me putevima koji su mi skoro kao dvorište. Poznajem ljude, koze i grmlje. Čini mi se da i oni poznaju ludog mizungua koji se svako malo šetka ovuda i to sa novim crncem ili crnkinjom. Nakon 20-tak minuta stigosmo.
Sjedoh na krevet, a pratilja se ode osvježiti prije puta. Kupaonica je ustvari zidić iza kojega se čuje polijevanje vode. Nema tuša, osim ako lončić ne digneš iznad svoje glave. Vidio sam i primjere gdje se na krov postavi spremnik vode, obojan u crno, a onda se iz njega cijevima do pravog tuša sprovede voda. Jasno to je luksuz koji si većina stanovnika ovdje ne može priuštiti.
Nisam dugo sjedio kad u sobu uđe dijete od kojih 2-3 godine. Prvo me pogleda pa onda neodlučno, bili li pobjeglo ili ušlo, pogledom potraži ohrabrenje.
Glas iza zida ili onih pouotvorenih vrata reče nešto što je izgleda djelovalo ohrabrujuće. Začas je bila na krevetu pored mene. Igrajući se sa malenim nekoć bijelim plišanim psićem i povremeno me pogledavajući.
Ispočetka nepripremljen na to što bih mogao napraviti a da ju ne prestrašim samo se nasmiješim i dobih najljepši poklon tog dana. Malenog nekoć bijelog psića u krilo. OK. Prihvatih igru.
"Vau, vau" krenem prema njoj i njuškicom je poškakljam po nozi.
Smijeh i veselje ispuni sobu.
Daj još, daj još. Kao da mi je govorilo ozareno lice pored mene.
Pratilja se vratila i predstavila mi malenu Shiko, prijateljičinu kći. Veli da je iako nerazgovorljivo dijete, malena vrlo pametna i da ju možeš poslati po bilo što do obližnjeg štanda. Obično ako ne uspije objasniti što hoće ode sama do toga i baci novce na pult. Cijena takvog slanja je jedan bombon iliti 1 KSH.
Glavom mi je, mada nerado priznajem, proletjela ideja "Kako bi lijepo bilo imati takvo maleno veselo stvorenje u svom životu....".
Možda jednog dana, tko zna !?

* * *

Konačno potrpavši sve stvari u torbu i pozdravivši se sa susjedima krenusmo potražiti matatu. Idemo u smjeru iz kojega sam jučer došao.
Moramo proči cijeli grad i uhvatiti nekakav trajekt pa onda još malo vožnje do južne obale.
Prije toga zaustavljamo se u Nakumattu. Veletrgovini koje se ne bi posramili niti u europskim gradovima. Uzimamo sokove, kolač i red bull. Grickalice.
Nakon što smo sve potrpali u ruksake ulovimo idući matatu sa dva prazna mjesta.

Gledam i upijam sve što se događa u neposrednoj blizini prozora našeg matatua. Kola sa kokosima i bananama. Tovari ugljena ili pruća i kamena za gradnju kuća. I sve to vuče jedan, a gura drugi. Prešavši preko mosta u Nyaliju ulazimo u sam grad.
Koji krkljanac !
Ljudi prelaze cestu između auta, kamiona i matatua. Ona kolica sa namirnicama se pokušavaju probiti između njih. Pomičemo se 5 metara u minuti. Sa lijeve strane nalazi se nekakva natkrivena tržnica. Ispred vrata sjede arapski trgovci i hlade se.
Putujući ljudi-štandovi povremeno dođu i do našeg prozora i nude nam stvarčice od nekakvih crvenih bombona do upaljača, žileta, maramica ili pozlaćenih satova.
U samom centru grada iskačemo iz vozila i odlazimo do visoke zgrade. Odlučio sam se javiti doma. Od ovuda se može jeftino razgovarati. Odlučismo pokušati. Nažalost nije uspjelo od prve. Linije su pretrpane. Doći ćemo kasnije.
Telefoniranje iz hotela stoji pravo malo bogatstvo 3,5 funte po minuti. Da ne bi. Odovuda je to nekih 50 KSH po minuti.
Uskaćemo u novi matatu i nastavljamo.
Nakon skoro pola sata probijanja kroz gužvu dolazimo na nekakav trg.
"Likoni "- kaže pratilja. "Odavdje ćemo na drugu obalu trajektom."
I još k tome besplatnim.
Ako je ona gužva u gradu bila strava onda je ovo ovdje neopisivo horor iskustvo. Tisuće ljudi stoje ispod nekakve nadstrešnice i čekaju na red za ukrcaj. Ispred nas stoje čuvari koji paze na disciplinu - prvo vozila pa onda ljudi.
Još jedna grupa odlazi i čini mi se da je idući trajekt naš. Nisam se prevario. Penjemo se i stajemo pored ograde.
Ne znam da li mi je od silne prašine ili navike letenja u zadnjih par tjedana ovo iskustvo na vodi bilo vrijedno stiskanja ograde kao da stojim na palubi Titanika. Moram priznati da je nakon 10 minuta i iskrcavanja na drugoj obali kamen pao sa srca. Konačno tvrdo tlo.
Odavdje trebamo još jedan matatu koji ide prema južnom dijelu takozvanom Diani beachu.
Iskeno već mi je postala navika ono uvlaćenje na zadnje sjedalo matatua tako da me je ponuda da sjednem na suvozačko mjesto ugodno iznenadila.
Ovdje se osjećam kao kralj. Gledam cestu ravno ispred sebe i pripremljen sam za svaku, dobro gotovo svaku, rupu.
Pokupili smo još nešto putnika i truckanjem od kojih 35-40 minuta evo nas.
Da ne bi. Naravno da trebamo još jedan matatu koji vozi do plaže. Svega 10 minuta plus jedno 10 minuta usputnih stajanja i nagovaranja nekoga da plati još 5 KSH do iduće stanice.
Evo nas.

* * *

Izlazimo na mjestu koje na prvi pogled ne izgled baš kao Bog-zna-što. Puteljkom od crvene zemlje i kamenja prelazimo nekih 500 metara. Sunce je sada već prilično jako. Pa podne je. Sklanjam se u maleni hlad i brišem znoj sa lica.
"Ima li još puno"
"Evo sad smo skoro tu."

Forty thieves


Prolazimo pored ponilačkog kluba i ulazimo u otvreni bar sa ogromnom terasom podjeljenom na više djelova. Sjednemo na kratko. Konobar dotrči do nas i da ne bismo izgledali kao netko tko se samo odmara odlučimo uzeti dva Reddsa (jabukovače) i malu flašicu Kenya Cane-a, za van.
"Na koju ćemo stranu sada?"
"Gdje ti se više sviđa. Možemo biti i ovdje ako hoćeš"
"Ajmo negdje uz more"
Obzirom da smo ponjeli dvije kange (parea) mogli bi ih staviti na pijesak i sjesti na njih. A usput mogli bismo se i maknuti od bara koji se počeo puniti turistima. Vratiti ćemo se kasnije, jer ovdje imaju tuševe, i osvježiti se prije povratka.
Odlučili smo se za lijevu stranu plaže. Pijesak je toliko bijel da se sunce od njega odbija kao da je snijeg. Čelo mi je iako se znoj ne prestaje cijediti poput korice na pećenom mesu.
Konačno vidimo mjesto na kojem bi bilo dobro ulogoriti se. Slažem se, dosta mi je ovog sunca. Hladaaaa!

Uvukavši se ispod palmi stavljamo kange na pješčanu površinu i sjedamo. Ogledam se oko sebe nakon nekoliko trenutaka rashlađivanja. Sunce, iako se pokušava probiti do nas kroz krošnju, nije toliko jako. Prizor je baš opuštajući. lagani vjetrić samo je šlag na tortu.

Izmjeđu palmi


Izvadismo hranu i napravismo pravi piknik. Onaj kolač je ustvari kakao kuglof. A one grickalice su ljute k'o sam vrag. Zalijem to jednim Reddsom i malo prilegnem. Koja tišina, ako zanemarimo valove. Ovo ja zovem plandovanje.
Pričamo o svemu i svačemu. O životu u Keniji i Europi. Iako je onaj Europski puno draži ljudima iz Afrike neke stvari im nisu baš jasne. Ljudi u zemljama Europe ne dobivaju, za afričke pojmove, velike plaće zato što je to tamo tako. Nitko ti ništa tamo ne garantira. Razina stresa je kudikamo veća nego ovdje.
Cijena ?
Ne znam da li je važno uopće napominjati joj da svatko teži za onime što nema i ponekad je spreman platiti puno više od prave vrijednosti da do toga dođe.
Njena obitelj selila se nekoliko puta zbog posla koji je selio njenog oca. Sada su negdje blizu jezera Victoria u unutrašnjosti. Ima poprilično veliku obitelj. Njezina "prava" majka bila je treća žena njenog oca. Iako su krščani takvi im običaji nisu strani. Iako veli da je u današnje vrijeme teško imati i jednu ženu.
Otac i majka umrli su joj prije nekoliko godina i od tada se o njoj brinu njezina šira obitelj,a ponajviše ona sama.
Do prije par godina radila je stalni posao u jednom od hotela no vlasnici su jednostavno odustali od daljnjeg poslovanja.
Stvari se ovdje mijenjaju svakim danom i nažalost rijetke su one koje idu na bolje. Turisti se pomalo zasičuju Kenije i traže uzbuđenja na Sejšelima, Tanzaniji ....

Ne bih li je odvratio malo od takvim misli predlažem da se malo prošećemo. Nije nam trebalo puno da nadjemo mjesto koje me podsjeća više na razglednicu nego na stvarno mjesto. Sve je na trenutak stalo i bez puno protivljenja ostalo zabilježeno u mom foto albumu.

Razglednica South Coast


Pitam je za ono voću nalik što raste na palmama.
"Kassim mi je jednom rekao da se to jede"
Samo se nasmijala.
"Možda to Giriame i jedu, ja o tome ne znam ništa. Naše voće je passion fruit, ananas, guava i šećerna trska"
Nadam se da ću imati priliku probati ga friško ubrano baš ovdje u Africi.
Vratismo se u naš hlad. I dalje nema nikoga na vidiku. Otpijemo malo Kenya Cane-a i Red Bulla. Još jedan komadić kolača.
Imam osjećaj da mi se odjednom prispavalo. Alkohol i sunce nisu baš dobra kombinacija. Pokušavam si pronaći mjesto za uzglavlje. Sve mi je pretvrdo.
Nekako se namjestim na leđima i stavim kapu preko očiju. Ne znam da li sam sanjao ili je to stvarno bilo najljepših pola sata koje sam proveo zatvorenih očiju.
Iako sam pokušavao shvatiti svijet iz njihove perspektive jednostavno to nije lako nakon godina života u drugačijem svijetu. Želio bih im pomoći no znam da im ne mogu pomagati cijeli život. Naviknuti ih pak da im pomoć stiže pa im ju onda uskratiti bilo bi gore nego im ništa ne obećati.
A još da me onaj alkohol nije toliko omamio. Možda bi mi kaj i palo na pamet.
Odlučih ustati i sam prošetati do mora. Vjetar bi me trebao razbistriti.
Valjda.

Prazna plaža


Ne znam da li zbog mora ili vjetra. Nešto se počelo događati mojoj glavi. Naznake ideja koje bih mogao pokušati realizirati.
Hm. Ništa ne gubimo niti ja niti oni ako pokušamo...

Post je objavljen 18.11.2007. u 15:01 sati.