Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/petarpanpetarpan

Marketing

Miroljubiva aktivna koegzistencija čovjeka i stroja

Jutros sam svečano izjavio gospođi Kneginji, da ću, ako se ikad slučajno obogatim prvo uzeti šofera. Ovaj će me auto totalno izluditi. Uopće mi nije jasno zašto to mora biti toliko komplicirano. Sigurno neka urota auto industrije koja to namjerno napravi kompliciranije i pepavije, nego što bi trebalo biti, samo da smo ovisni o meštrima.
Image and video hosting by TinyPic
Ali, opet, kad pogledam malo oko sebe, izgleda mi da svi o tome sve znaju – imam dojam da je i ždrijebom slučajno odabran primjerak muškoga roda u stanju popraviti čitav auto s jednom spajalicom. Ono, kao u špijunskim filmovima, kad glavni junak uzme spajalicu sa stola, razvuče je i s njome otvori najkompliciraniju bravu, izvadi neko tajno oružje ili mikrofilm iz pete na cipeli i onda još s tom žicom pročačka zube i par minuta poslije napravi ikebanu.

Takav bi auto-moto svezdnadar trebao biti i taj moj imaginarni šofer.

On naravno neće biti samo obični šofer već Superšofer koji znade čuda s tim autom napraviti, zavariti auspuh i popraviti getribu. Nisam još odlučio hoće li biti onakav, kao nekakav Supermen s plaštom na leđima i dramatično dizajniranim slovom «Š» na prsima, ili će biti neka verzija Jamesa Bonda, da onako smiren i engleski dostojanstven u bijelim rukavicama otklanja sve sumnje i nedostatke.

I još da mi je jednom saznati što je to ta misteriozna getriba, čemu služi i gdje se nalazi. Na kraju će ispasti da postoji i neki normalni izraz za koji sam čuo na tehničkom u osnovnoj školi. U stvari, friga me se. Kao da ću u nekom muškom razgovoru poslije pršuta ili janjetine čuti nekoga kako govori da mu zuji getriba ili šta ja znam kakve zvukove ta getriba proizvodi, i zuji li uopće, pa da ću sav ozaren poskočiti sa svoje stolice i objaviti svijetu da i ja znam što je to, ta getriba. I kad naučim sve o getribi, još uvijek mi ostaje milijardu stvari - ono na F, ono šta u ni u bubi nije valjalo, kako se ono zove… Anlaser!, viče gospođa Kneginja.

Valjda, mislim se, moglo bi biti, ali siguran sam da je bilo nešto na F, ali to ipak ne izgovaram naglas, moram zadržati još malo muškoga tehničkog dostojanstva prije nego li me potpuno prozre (ili se kaže prozrije?).

Image and video hosting by TinyPic Evo, nekidan sam s djecom opet gledao onaj crtić o ribi Nemu, koji spada u vrstu riba-klauna. Te ribe žive u vlasuljama u nekakvoj simbiozi i vlasulja ih iz nekog razloga ne opeče. To me malo podsjeća na odnos miroljubive aktivne koegzistencije između moje malenkosti i gospodina Una. Ja ga ne maltretiram, a on od mene ne traži previše. Sjećam se, taman negdje kad je Uno navršio peti rođendan pita me otac, onako usput, koje ulje ide u njega. Kad sam mu rekao da nemam pojma, jer nisam nikad stavljao, nije mu bilo jasno kakvo je to čarobno auto. Pa je li made in Italy ili made in Međugorje?, upitao me.

Ako ćemo biti pošteni, meni se čini da je to povezano s onom narodnom poslovicom o veličini krumpira, koja je, kako bi se reklo matematičkim rječnikom, obrnuto recipročna bistroći seljaka. Samo bi je trebalo malo prilagoditi ovom tehnološkom dobu.


Post je objavljen 16.11.2007. u 19:45 sati.