Došao je i taj dan! Dan koji će ostati zapIsan u pamćenju svih studenata Zadarskog sveučilišta! Svanula je zora, pukla u svoj svojoj crveno-krvavoj ljepoti u prohladno studeno jutro,kao mnogo puta do sada, a bolje bi bilo da došla nije, i sa sobom bol donje! crna i kleta sudbina okrutno se poigrala sa našim mladim akademskim životima! Ova bol je pregolema da bi se opisala! Ne nalaze se riječi da opišu bol! bol je ista kao kad nađeš porušen i zapaljen dom! Prokletinja se ovog crnog dana tiho uvukla u našu menzu i zauvijek prekinula naše bezbrižno studiranje! Prokletinja zvana
IKSICA odnijela je i zadnju zraku sunca u ovom akademskom sivilu! Ne mogu to ni izreći; boli me; plačem; pitam se što smo mi akademski obrazovani građani skrivili ovom prokletom sistemu! Ovaj dan bolje da nije ni došao! NEMA VIŠE PIVE NA BONOVE! Nema više onog slatkog
nektara božanskog u boci od jedne litre; one čarobne stvari od 4.60 kuna; koji nam je svaku bol olakšavao; svaku ženu činio ljepom; onoga eliksira mladosti i sreće našeg mladog života! Plačite sa mnom jesenje kiše! ja nemam više razloga da živim; ja nemam više kome da se nadam! Bojim se samo da ne poraste stopa samoubojstava u ovom prokletom gradu!
Nema više pive ujutro umjesto kave; nema više utjehe poslje padnutog ispita; nema više radosti kada se ispit prođe! Nema više rođendana u Citi! Nema više one poznate rečenice: momak moraš mi dat još trideset lipa ili, momak ostaje ti još 2 kune, oćeš jednu bananu ili da ti dam malo
mineralne? SVATITE MOJU TUGU I BOL; RAZUMITE MOJE PATNJE! Razumite moju bol koja ostavi još jednu duboku ranu na mojoj izgorenoj jetri i uništenoj studentskoj psihi! A sada idem opiti se čokoladnim mlikom u istu onu menzu koju sam prije tako volio! Nema više života kakvog smo poznavali! Sve je postalo još sivije i bezličnije!
A.P., 2. godina
Post je objavljen 17.11.2007. u 07:00 sati.