...Sesti dan autobus za Split konacno krece.Putujemo,zbog bezbrojnih barikada i kontrola,citav dan.Sa Armijom uglavnom nemamo problema,a kod HVO-a nam pomaze negdje Gordanino prezime koje je isto kao i u vodje bosanskih Hrvata Mate Bobana,a ponegdje se hrvatski vojnik sjeti mog imena i javnog angazmana na strani
Hrvatske u vrijeme agresije na tu zemlju.
U Splitu smo u tri sata ujutro.Gordana ostaje kod svojih rodjaka,a Hera i ja sjedamo u avion za Zagreb.Na arerodromskom rendgenu u mojoj torbi otkrivaju tri metka za malokalibarski pistolj.Ko zna od kada tu stoje.Nemam
pojma ni otkuda tu.Aerodromski sluzbenik mi je ipak progledao kroz prste.Tri dana u Zagrebu.Susret s brojnim prijateljima i nasim ljudima koji od pocetka rata zive u Zagrebu.Moj stari prijatelj,karikaturist Senaid Serdarevic,
u cijem smo stanu boravili ta tri dana,vozi nas do Novog Mesta u Sloveniji.Posto je Drustvo filmskih radnika Slovenije poslalo faks u kojem garantira za nas,nismo imali nikakvih problema na granici.Nocimo u stanu Vilka Filaca,poznatog snimatelja Kusturicinih filmova kome je Hera bio asistent nekad davno.Dok su se u Bosni snimali filmovi.
Sutradan ujutro po nas dolaze Herina majka i ocuh s automobilom."Mecedes"ima njemacku registraciju pa nas niko ne kontrolira ni na jednoj granici.Stizemo u Frankfurt gdje Hera nakon devet i po mjeseci ponovo vidi svoju zenu,kcerku i sina.
Zavidim mu sto mu je to uspjelo prije nego meni.
Cijelo putovanje od Splita ide kao po loju,pa pocinjem sumnjati u price koje sam cuo u Zagrebu da mi Bosanci u Evropi vec imamo status Kurda i Palestinaca.Sve do aerodroma u Frankfurtu gdje vidim da je sve bilo tocno.Moj bosanski pasos nije dovoljan.Potrebno je imati vizu za Njemacku koju ja,naravno,nemam.Sat vremena me zadrzavaju na aerodromu gdje me prekopavaju do gola.Spasava me povratna karta Frankfurt-Stokholm-Frankfurt.Pustaju me u avion govoreci mi kako cemo se sutra ponovo vidjeti jer ce me Svedi sigurno vratiti nazad.Medjutim,Svedska ne trazi vizu,te bez ikakvih problema prolazim carinu na stokholmskom aerodromu.
Ceka me bosanski aktivista Fikret Ferhatovic koji me svojim autom vozi po gradu.Voznja automobilom i svjetla Stokholma mi izgledaju nestvarno.Kao i sutrasnja voznja zeljeznicom do Jencepinga.Nisam mislio da cu ikada vise sjesti na voz.
U Jencepingu susret sa mojom zenom,kcerkom i sestrom.Nakon 286 dana ponovo ljubim ruke moje Samire i milujem kosu moje Erne.I prvi put vidim prekrasnog devetomjesecnog djecaka.Moj sin.Polako se prepoznajemo.
Boze,kakva nevjerovatna sreca.
Kojoj sam se odavno prestao nadati.U Sarajevu...
Post je objavljen 15.11.2007. u 12:08 sati.