Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/tomvito

Marketing

Esfahan, setnja gradom ili kako ustopati didu na motoru

Budjenje je bilo dosta rano po mom ukusu, domacini moraju na faks pa se dizemo oko devet da bi pola sata kasnije vec bili u busu za centar grada. Karta kosta oko 150 sto je zapravo jako jeftino kad se usporedi s raznim taksijima na kojima sam do sad gubio najveci dio budgeta. Zene sjede u straznjem dijelu busa, muskarci naprijed tako da bas i nije moguce sjest pokraj neke zgodne trebe i upast joj sa spikom WHASSUP.
Markiram si stanicu na gpsu i odlazim u lutanje gradom. Sjecam se jucerasnjeg trga gdje smo isli na veceru pa se odlucujem da ce mi to biti krajnjadestinacija, nekih 5 kilometara zracne linije, dakle imam dosta za gazit. Sunce przi, nije vruce nije hladno vec je taman da mozes biti u kratkim rukavima a da se ne znojis ko svinja.
Ljudi u Esfahanu mi se cine mnogo otvorenijim i srdacnijim od onih koje sam imao prilike sresti u Teheranu. Koga god pogledas u oci ce te pozdraviti, Salam ili Hello ovisno o znanju jezika. Setam se nekom sporednom ulicicom i pozdravljam tako svakog koga vidim, osjecam se kao da sam ovdje vec duze vrijeme a ekipa na ulici moji susjedi koje znam od prije.
Lagano stize i prvi poziv na caj. Zasto bi isao u birtiju i sjedio sam kada mogu sjedit s nekim u trgovini i malo razmjenjivat misli o Iranu i ostatku svijeta. Sugovorniku sam zaboravio ime, kaze da ima 33 godine, jos je single pa zivi sa roditeljima. Radi u trgovini za prodaju i popravak plinskih peci, kao kirurski asistent u bolnici i jos stigne studirati management na ekonomskom faksu. Zivot u Iranu je takav da su place niske a standard po njihovom poimanju visok, tako da je on jedan od mnogih koji imaju po dva-tri posla kako bi uspjeli dogurati do kraja mjeseca. Unatoc svemu ne razmislja o odlasku u Dubai ili Malaziju, dvije muslimanske drzave dosta popularne za bijeg medju Irancima. Pricam mu malo o Hrvatskoj i zivotu kod nas. Objasnjavam mu rat, da su u Bosni muslimani i sve ostale stvari koje nije znao o nasim krajevima. Oprastam se s njim i didom koji radi u trgovini pokraj a koji nam je skuhao caj pa nastavljam lutati.

_MG_6623


Opet imam problem koji me muci u zivotu a zove se wc. Shvatio sam da na putovanju do sad nisam imao nekih posebnih briga. Sve nekako ide samo od sebe, treba mi hrana, voda, mjesto za prespavat i naravno wc kojeg bas i nema dok si vani na ulici. Postoje neki javni oznaceni farsijem ali sta mi to znaci kad ih ne mogu naci. Eto mi zgodne teme za razgovor sa svima koji mi prilaze sa Hello. Cesto se zna desit da ti netko kaze, Yes I speak very good english a onda ne kuzi osnovno pitanje kao Where is a toilet? dok mu rukama i nogama ne objasnis da te tjera pisat.
I tako prolazim pokraj nekog fotostudija, noge lagano prekrizene, grimasa na faci jer ne mogu vise izdrzat a nemam gdje. Ulice su im takve da je sve kuca do kuce, parkovi su isto koncipirani da nema skrivanja od tudjih pogleda a meni frka jer sam cuo da u nekim muslimanskim zemljama ljudi imaju pravo kamenovat stoku poput mene koja se odluci pisat vani po drvetu a slucajno je mlaz usmjeren u smjeru Meke. Ne zelim saznati u praksi da li je to istina ili samo mit.
Vlasnik fotostudija ne zna engleski ali me zove unutra i odlazi u drugu prostoriju po nesta. Ocito mi zeli pokazati svoj aparat pa da vidimo sta ima. Nije bitno sto ne govorimo istim jezikom kada vadi identicni Canon EOS 30d sa istim 28-135 mm objektivom kakav je na mojoj kameri da se obojica krenemo smijat i pokazivat palac gore u stilu da, da do jaja aparat. Dolazi neki njegov frend koji vlada basic engleskim pa mi objasnjava da gazda ima problema s Canonom kada ga zeli koristit s flashevima koji se nalaze dolje u podrumu. Silazim s njima da vidim u cemu je problem dok mi kroz glavu prolaze ona silna upozorenja koja sam cuo sto puta doma u Hrvatskoj u stilu nemoj nikada ici s nepoznatima negdje unutra kada te pozovu. Ubit ce te, povadit organe a od ostatka napravit
kebab. Skida Nikon sa stativa, stavlja 30d gore, spajamo flash, dok se lik koji prica engleski namjesta na stolici za portret. Prebacujem kameru iz automatskog moda u manualni i pokusavam rukama gazdi objasnit kako da si sam namjesta vrijeme ekspozicije, otvor blende, iso, totalni basic stuff iz fotografije. Cudi me kako moze imat studio a da ne zna tako banalne stvari ali je zajeb ocito u engleskom meniju a on kuzi samo farsi. Sav je sretan sto mu aparat ipak radi i nece morat na servis kako je prvotno mislio dok ga je imao na automatici. A meni kao nagradu nudi besplatan prijevoz na motoru do obliznjeg restorana koji je po njegovom misljenju najbolji i najjeftiniji. Pozdravljamo se, ja i dida biker palimo cigaretu pa sjedamo na pilu da bi me odbacio na krkanje jerbo je vec proslo podne a ja nisam nista jeo.
Odlucujem se za ogroman komad rolanog mesa s puno rize, salatom od ukiseljene mrkve, dva pohana paradajza, dinstanim krumpirom i jos par lokalnih kiselih stvari na tanjuru, uz obavezni jogurt i lepinju. Sve skupa poljevam tam-tam sokom, nesta crveno gazirano, kao razne slicne gluposti koje se prodaju kod nas pod imenom cockta i bimbo. Racun je malo manji od trideset kuna, kada usporedim ovaj obrok sa smecem kojeg sam si znao narucivati dok sam zivio u Zagrebu a cijena je bila ista ili cak i visa, mogu samo reci da je razlika u okusu i kvaliteti nebo-zemlja.
Zove me na mob jedan od domacina da vidi gdje sam. Dali su mi iransku sim karticu kako bi bili u kontaktu. Jos jedna zgodna stvar kada si couchsurfer kod nekog pa se ne moras patit s telefonskim govornicama ili si sam kupit karticu koja ti za par tjedana ionako vise nece trebat. Ja gledam na sat, vec je pola dva, nema sanse da se u dogovoreno vrijeme nadjem s njima i idem kuci pa cu malo nastaviti setnju a kasnije se vec nekako sam snaci s busom.
Odlazim do trga na kojem smo bili vecer prije. Tokom dana izgleda dosta drugacije, razmisljam da bi fotke po noci bile impresivnije ali bi onda morao teglit stativ itd. Paznju mi privlaci hrpa djece, djevojcica u zelenim uniformama s bijelim feredjama preko glave. Gledam ja njih i fotkam dok one nisu ugledale mene. Sljedeca scena sam ja s aparatom u ruci i sve veci i veci broj zelenih djevojcica koje se zele fotkat i isprobavaju svoj engleski u stilu HOW ARE YOU, WHAT IS YOUR NAME, I LOVE YOU, DO YOU HAVE BABIES. Gledam si i mislim sta li ce me jos sve pitat kadli dolazi njihova uciteljica u crnom. Kuzim po njenom pogledu i gestama da nije sretna sto fotografiram djecu pa se odlucujem malo pomaknut ali me klinci slijede, boli ih briga za muciteljicu kad moraju vidjet sta to imam na glavi. Jedna djevojcica je cak dovoljno hrabra da me pocupa za dreadse pa odskace s laganim vriskom kao da je dotaknula zmiju. Vidim ja da ovo nece biti dobro pa pokusavam pobjec ali samo jos vise zelenih stize sa svojim pitanjima i dobacivanjima a uciteljica je lagano bijesna ali sta da joj radim.

_MG_6650

_MG_6654

Provjeravam gps, do autobusne stanice imam vise od pet kilometara dakle bit ce to jos sat vremena setanja i razgledavanja trgovina i sta mi se vec nadje na putu. Na stanici se castim shakeom od banane, navecer dobivam sracku tako da sam si sad znanstveno dokazao da mi nije dobro za probavu rokat se ledenim bananama s mlijekom i da cu ih nazalost morat skroz izbacit iz programa prehrane.
Ima vise autobusa koji staju i voze u nekom smjeru, svi natpisi su na farsiju ali pitam par ljudi koji je za grad Ruza, imam to napisano na papiru pa nije problem sto ne znaju engleski, dovoljno mi je da procitaju sta pise i pokazu prstom na bus.
Stizem do stana i lagano zujim cijelo poslijepodne, domacini imaju goste, uglavnom sami geekovi. Osjecam se kao doma jer svako ima svoj laptop na kojem nesto radi, pa odlazim ubit oko na par sati.
Budim se dok domacini pripravljaju veceru. Spagete sa umakom od paradajza i soje, dakle opet isto kao doma, primjecujem slicne stvari unatoc mnogim razlikama koje imamo u kulturi. Krenuvsi od ritualnog caja kojeg uvijek ima i kojeg se popije po tri do deset salica na dan, do wca cucavca, imamo mnoge teme za razgovor pa nam nije dosadno ni kad nestaje struje u zgradi na par sati. Sva sreca pa je stednjak na plin tako da mozemo nastaviti pripravljat veceru. Grijanje im je isto plinsko, a mjesecne rezije za to veselje su im oko 5 eura pa nije ni cudo da je u stanu temperatura iznad 30 stupnjeva, dan i noc. Prvu noc sam spavao na tepihu kao i jedan od domacina. Jos jedna razlika u kulturi. Sta ce ti krevet u kuci kada imas tepih, stol je isto glupost kada mozemo jesti na podu. Zato je obavezno skidanje cipela cim udjes u stan po kojem se setas bos ili u slapama za setnju po kuci. Imaju slape za koristenje u wcu, slape za tusiranje i slape za koristenje ako ides van iz stana. Dobra stvar zapravo jer im je kuca na taj nacin cista, pa nije frka sjedit i lezat na tepihu, a kada se sluzi neko jelo uvijek se stavi stolnjak ( hm, da li postoji rijec podnjak ili slicno posto nema stola,hehe ).
Dolazimo i do skakljive teme wc papira kojeg vise nema a domacini su ga zaboravili kupit. Ja uvijek nosim zalihu papira sa sobom, jer jos nisam savladao tehniku niti psihicku barijeru u glavi da si dupe nakon koristenja wca perem vodom. Jedina osoba koju sam pitao u vezi vode je bio Metin jos u Tabrizu ali je on okolisao i izvukao se na spiku da samo seljaci koriste vodu i da on o tome nema pojma i koristi papir. Domacini nemaju problema o razgovoru o tome pa mi pokazuju i na primjeru kako mozes spustit hlace i kako provuci crijevo desnom rukom do mjesta kojeg trebas oprati koristeci se lijevom rukom ( ovo su mi pokazali gestama a ne cuceci na wcu, da ne bi bilo zabune ).
Dobra stvar u vecini modernih stanova je to sto imaju crijevo kao za tus na kojem se moze podesiti toplina ili hladnoca vode. U javnim wcima uglavnom imaju kantu u koju si tocis hladnu vodu pa je zahvat malo slozeniji ako se zelis poprat a ne smocit hlace ili sta vec imas na sebi. Morat cu savladat ovu tehniku prije Indije ali si govorim da jos imam vremena dok nosim papir sa sobom.

_MG_6694

Proslo je dva u noci kada idemo na pocinak. Vrijeme zaista brzo leti u razgovoru o svemu i svacemu, malo citam Hemingwaya pa odlazim u drugu sobu gdje sam si slozio podlogu i vrecu za spavanje. Prevruce mi je na tepihu, ne volim se preznojavati tokom noci pa si otvaram prozor do pola i spavam ko beba do podne. Budi me Meisam broj dva, kuhamo caj, slusamo iransku mjuzu dok ja tipkam ovaj post na lapu.
Veceras planiramo ici prespavat u obliznje planine koje se nalaze tu blizu stana. Meisam broj jedan mi je uploadao slike na flickr dok je bio na faksu pa to sad moram provjerit kada budem isao online na dial upu.
Iran mi postaje sve zanimljiviji, malo mi je i zao sto sam se odlucio provesti samo jedan mjesec vamo a ne duze vremena. Kultura im je jako zanimljiva kao i jezik koji je tesko za savladat. Kupio sam si rjecnik Njemacki-Farsi sa izgovorom ali mislim da je prekomplicirano da bi se preslo preko osnovnih fraza kao Hvala, Kako si u vremenskom roku kracem od pola godine.

Toliko od mene za danas, hvala svima za support do sad i svima koji me citaju. Ako vam se svidja blog ili imate kakvih primjedbi slobodno mi se javite na mail.

Post je objavljen 15.11.2007. u 11:44 sati.