Budim se s dobrim mislima. Skladištim ih u neke šifrirane foldere svijesti. Čuvam ih za one sezone, kad se osjetim neznatnom i sporednom. Onako `iščitavane`, bacaju mi svjetlo na mrak podruma podsvijesti. One su moje spiralno stubište prema gore. Više ne pogledavam nervozno na sat i ne svađam se s velikom kazaljkom, ne bojim se prolaznosti vremena. Nekako znam – stići ću. Sve. Moja svrha sad ima smisao, ma koliko brzo ja koračala. Ne gledam više ni na kalendar. Svaki mi je dan manje-više crven. Svaki od njih je praznik i blagdan na svoj lucidan, bolji način. U svakom od ovih dana pronađem kartu za putove do novog blaga. Ni pirati mi više ne škode, ne uhode mi savjest, ne vežu oči… Samo me puštaju da tragam. Budale! Nemaju pojma da im svako blago otkrijem, da baš i nisu neki skrivači.
U svakom od ovih dana vidim idući. Vizije se nižu kao češnjak na vijenac protiv uroka. Sa svakom od njih otjeram zle duhove budućnosti.
Večeri provodim potpuna. Kao prava cjelina, kad se vidljivo spojim. Gazim po lišću, gutam maglu, udišem Prosinac…
Znam… Za vas su ove stvari male i neopravdane - kao opomena pred ukor u završnom razredu. Za mene su, eto, veće od svijeta i opravdanije od priznanja. I za vas bi takve trebale biti. Samo… Gdje su vam oči?
Post je objavljen 15.11.2007. u 00:01 sati.